Maturanti, sretno vam bilo!

Srednjoškolci ovih dana završavaju dug hod svog obrazovanja u koje su zakoračili sa nekih jedva šest godina. Danas, sa svojih osamnaest, devetnaest imaju oči širom otvorene za nove početke. Ovaj put presudne. One koji će im život obilježiti. Škole će se sjećati kroz svoju raju i profesore koji su imali razumijevanje za njih i njihovu mladost i one koji to nisu imali. Mladost pamti i ne zaboravlja.

Pamti svaku, pa i najsitniju nepravdu. Pamti kad, recimo, samo jedan učenik u generaciji riješi zadatak za koji je nastavnik rekao da nema rješenje, a nastavnik na to ne kaže čak ni jednostavno “bravo”. Pamti kad poslije grickanja noktiju zbog matematičkih testova u razred ušeta nastavnica koja im jednostavno kaže: “Djeco, sve imate na Betymatici. I kontrolne radove i testove i rješenja. Matematika je igra. Vječna.”

Pamti mladost i kad nastavnik zaboravi na neki kontrolni rad, jer nije sve u mjerenju aritmetičke sredine ocjena nego je i u duši učenika. Pamti i da nikad više neće znati ponoviti podatke koje su morali učiti napamet. A što bi i pamtili. Pamti i nastavnike koji nisu povijest učili kroz datume nego događaje.

Pamti i nastavnike zemljopisa koji su davno shvatili da broj ovaca tamo negdje nije znanje koje treba njihovim učenicima nego svakodnevno virtualno putovanje po zemljama. Pamti mladosti kad latinski najednom oživi kroz predstave, a ne ponavljanje nastavaka za deklinacije. Kad filozofi ožive na satu u jednoj debati, a ne prepadaju učenike iz udžbenika onim dugim i teškim mislima koje moraju napamet ponoviti. I zapjeva mladost i kad prođu sati muzike kako bi se sjetili omiljenog profe.

Pamti mladost i kad pisci izađu iz čitanke i postanu sagovornici o prolaznosti života ili kad nastavnik rado kaže da je nečiji rad pročitao nekoliko puta pa tek onda shvatio. I zbog toga učeniku da najvišu, a ne najnižu ocjenu. Pamtit će mladost kad nastavnik biologije otvori prozor prije svakog sata i kaže da je to biologija, a ne neka definicija.

Pamte oni i neke pedagoginje koje ih i s njihovih osamnaest doživljavaju kao malu djecu. Sjećaju se i prvog keca iz engleskog uvjereni da govore taj jezik gotovo pa kao profa. A onda na kraju četvrtog joj kažu: “Hvala za onu prvu jedinicu.”

Neprospavane noći

Pamti mladost i neprospavane noći čekajući neki novi kontrolni ili tešku pismenu.

Sjećat će se i prvih ljubavi. Onih koje nikad ne smiju biti prekinute, jer ljubav je to vječna i trajna. Sjećat će se nje koja ga je voljela više od ičeg iako je plahovit. A on će se sjećati nje koja mu je trčala u zagrljaj kad uspiju naći malo vremena poslije nastave, a da roditelji ne pomisle da su izašli vani, jer je radni dan i nije pristojno izbivati iz kuće.

Pamte i prijateljstva za koja žele da traju i traju. Sve međusobno podijeljene tajne pamte.

I kad jednom budu ponovo zajedno, na nekom susretu odraslih ljudi, za pet, deset i više godina, pričat će o školi sa sjetom. Čak i ružne uspomene će dobiti obrise neke uspomene kojoj ima mjesta u njihovom životu. Drage ljude će pozivati da im se pridruže na nekoj od obljetnica velike mature i s njima će podijeliti sve tajne nekadašnjih srednjoškolaca.

Ni okrenuti se neće, a već će neki novi dječaci i djevojčice sjedati u svoje prve školske klupe, a oni će im kao roditelji davati savjete kako se uči i ponaša u školi. Susretat će se s nekim novim učiteljima. Pomalo će zaboravljati na svoje nestašluke opominjući djecu da se „u njihovo doba moralo slušati”.

I tako, godine će prolaziti, đačke knjižice i svjedočanstva će biti samo lijepa uspomena u sehari na tavanu, a nekadašnji maturanti će svojim unucima pričati bajkovite priče o školi nekada davno.

Avaz.ba