Medresa “Osman ef. Redžović” ima 566 vakifa

Medresa “Osman ef. Redžović” u Velikom Čajnu kod Visokog je jedna od sedam medresa u Bosni i Hercegovini, specifična po tome što se njeno osnivanje dogodilo ratne 1992, tačnije, 6. septembra te godine, kada je započela nastava.

To se desilo zahvaljujući ideji, inicijativi i entuzijazmu profesora Džemala Salispahića, koji je rođen i odrastao u Visokom, a bio je i direktor Gazi Husrev-begove medrese sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

– Jedna grupa intelektualaca okupljena oko njega je inicirala osnivanje medrese, koja je danas izrasla u jedan savremen i respektabilan odgojno-obrazovni kompleks, kaže Dženan Handžić, direktor visočke medrese.

Ovo je škola koja se nalazi šest kilometara od petlje autoputa u Visokom, na površini je od 47 dunuma zemljišta. Tu se nalaze objekti medrese, a kampus zauzima površinu od 11.104 kvadratna metra.

Položaj

– Imamo 60 zaposlenih i ukupno 260 đaka iz 31 općine iz cijele Bosne i Hercegovine. Kao i sve druge medrese, ova je posebna i specifičnom je čini što je škola sa internatom.

Ono što je u anglosaksonskoj obrazovno-odgojnoj tradiciji poznato pod posebnim imenom Boarding school – škola koja se ne pohađa, nego škola u kojoj se živi. Nju posebno specifičnom čini njen položaj izvan urbane sredine, dakle, velika teritorija na kojoj se prostire i to nam omogućava da našim đacima ponudimo nešto više i konceptualno moderniji sadržaj, nego što je to slučaj u drugim školama, priča Handžić.

Zahvaljujući svemu navedenom, interes za upis u medresu iz godine u godinu je sve veći.

– Iako često ističemo demografsku pustoš u BiH i činjenicu da je đaka srednjoškolskog uzrasta svake godine sve manje, mi smo u posljednje tri godine povećali kapacitete za skoro 50 posto, jer umjesto dva, primamo tri odjeljenja u prvom razredu, ističe direktor medrese.

Što se tiče nove školske godine, od 102 prijavljena kandidata, primljeno je 76 najboljih.
– Među onima koji su primljeni nalazi se čak 17 učenika generacije ili superodlikaša, što nam daje nadu da ćemo, ako Bog da, imati još jednu uspješnu generaciju.

Medresa je škola koja evoluira, koja se razvija i koja u odgojno-obrazovnom smislu predstavlja jednu vrstu obrazovne avangarde i ispred je svog vremena. Ne nudimo samo mehaničko usvajanje ili ponavljanje činjenica, nego smatramo da je đacima važno ponuditi nova iskustva.

Zato će možda nekome ko to prvi put čuje biti neobično da baš u našoj medresi imamo planetarij, zvjezdarnicu, jedinu u BiH, na kojoj naši profesori đacima i gostima simuliraju nebo ili nebeska prostranstva i drže određena predavanja.

U prvoj godini rada našeg planetarija, 2019, preko 3.500 registrovanih posjetilaca je prošlo kroz naš planetarij. Pored toga, imamo i školski muzej, naša sekcija astrofizičara na raspolaganju ima i prilično pristojan teleskop.

Zanimljivo je da je ove godine jedan naš maturant, tačnije, njegov maturski rad sastojao se od izrade mini metereološke stanice, koja stalno ažurira podatke na našoj web stranici.

Uz ovaj prirodni ambijent i mir, koji nam nudi ova sredina, sigurno možemo kazati da je medresa škola budućnost i da je to razlog što se toliki broj đaka odlučuje za ovu školu, riječi su direktora medrese.
Ovu školu specifičnom čini i način na koji je građena.

– Iza medresa uglavnom stoje imena starih, velikih i zaslužnih pojedinaca, ljudi koji su se odlučili da naprave svoje vakufe i da ostave nešto što će trajati iza njih.

Ova medresa nije takva. Ona nosi ime po jednom alimu, koji je porijeklom iz istočne Bosne, iz sela Strgačine, pored Rudog, koji je ovdje živio i islamski djelovao između dva svjetska rata i ostavio je veliki trag na vjerski život i obrazovanje, te je medresa ponijela njegovo ime. Dakle, ova medresa ne nosi ime nekog funkcionera osmanskog carstva ili nekog plemića, nego imama, čovjeka iz naroda. I upravo je ona finansirana na takav način i ponosni smo na to što, ako su druge medrese vakufi velikih ljudi, ovo je jedan veliki vakuf velikog broja malih ljudi.

Ovo je, ustvari, vakuf bosanskog naroda, stotina ljudi, koji sami nisu mogli napraviti nešto ovako vrijedno i veliko, ali udruženi i zajednički su to uspjeli. Medresa, odnosno njen kompleks je građen vakifskim sredstvima, a poseban je to zamah dobilo od 2004. godine, kada smo počeli sa opremanjem današnjeg đačkog doma, kada je pokrenuta inicijativa da svako onaj ko sa 3.000 KM i više pomogne izgradnju i razvoj kompleksa, stiče zvanje vakifa, pravo na izdavanje vakufname i isklesavanje svog imena na posebnu kamenu ploču vakifa, koju smo napravili u sklopu harema naše školske džamije, ističe Handžić.

Od 2004. pa do danas ubilježeno je 566 vakifa, a njihova imena su posljednji put doklesavana 2018. godine.
– Od decembra 2018. do danas pojavilo se 130 novih vakifa, a od 1. januara ove godine do kraja juna bilo ih je ukupno 56, koji su uvakufili oko 230.000 KM.

Poseban zamah ovoj praksi vakufljenja dali su naši razvojni planovi, sa kojim smo počeli ove godine. Zbog velikog interesa kandidata za upis u medresu, bili smo prisiljeni proširiti kapacitete.

Školska zgrada je bila pretijesna, nedostajalo nam je učioničkog prostora i zato smo se ovog proljeća, tačnije, 5. aprila ove godine, odlučili na hrabar potez, a to je proširenje školske zgrade, na način da se na polovini postojeće zgrade podigne još jedan sprat, na kojem će biti pet novih učionica, koje će dugoročno zadovoljiti naše potrebe.

Paralelno sa tim, u prostoru đačkog doma opremamo paviljon kapaciteta novih 40 kreveta, čime ćemo zaokružiti priču, koja se tiče našeg razvoja i medresa će postati škola sa 12 odjeljenja, govori Handžić.

Zajednički sadržilac

U visočkoj medresi ističu da se od početka vakufljenja trude biti transprentni, te daju sve od sebe da povjerenim sredstvima raspolažu domaćinski.

– Mnogi koji nas posjete kažu da se golim okom vidi napredak ili po sistemu spojenih posuda, ono što ste se odlučili investirati danas, već sutra možete vidjeti.

I to je možda jedan od razloga što se veliki broj ljudi odlučuje ukazati nama povjerenje jer, kako rekosmo, i društvo evoluira, nekada je zaista dobro i trajno dobro djelo bilo napraviti česmu pored puta, jer se stoka napajala i jer su ljudi pješačili.

Zato su ovakve obrazovne svrhe nešto u čemu su stotine ljudi prepoznale ono što treba podržati. Posebno me čini sretnim struktura naših vakifa, jer kod velikog broja njih, skoro je nemoguće naći najmanji zajednički sadržilac – to su od nekih jako poznatih imena, pa do potpuno običnih ljudi, iz naših mahala i sokaka.

Zato njihova različitost meni daje nadu da smo na ispravnom kursu, jer smo toliko različitih ljudi uspjeli uvjeriti da je ovo nešto što vrijedi. Posebno sam ponosan na to da su svi ljudi koji su odlučili da nam pomognu učinili to jer su sami htjeli i željeli da budu dio ove priče, mi nismo nikada putem bilo kakvog javnog oglašavanja bilo koga zamolili za pomoć, nego smo ostavili ljudima da se sami opredijele, kao što to ne činimo ni sada. Svako koga zanima ovaj kompleks, može doći, rado ćemo popiti kafu, prošetati sa njim, pokazati mu čime to raspolažemo, a on svoje odluke nek’ sam donosi poslije, zaključio je Dženan Handžić.