Portal 072info

Mehmedović i hadžija Bonzo dokaz su da rad pobjeđuje sve nedaće

U podmajevičko selo Goduš, koje je u ratu predstavljalo prsa i leđa odbrane sjeveroistočne Bosne, u kojem je svaka stopa zemlje natopljena krvlju njegovih mještana, za razliku od ratnog vremena, u miru tek rijetki svraćaju.

Oni koji i svrate odlaze u nevjerici da borbenost ljudi koji su, kad je bilo najteže, bili mjera hrabrosti i ljubavi prema domovini, danas traje istim intenzitetom. Samo su način i ciljevi borbe dobili drugi smisao.

Neprekidna borba

– Kad je stao rat, kad smo vidjeli da skoro da nema kuće u kojoj nema poginulih ili teško ranjenih, shvatili smo da naša borba nije prestala. Zasukali smo rukave i okrenuli se radu. Kako oni što su, hvala Bogu, iz rata izašli fizički zdravi, tako i oni koji su ostali bez dijelova tijela – započinje svoju priču hadžija Juso Jusić, u narodu poznat kao Bonzo, nekadašnji odani saborac rahmetli Hajre Kapetana s Teočaka.

Hadžija Bonzo 70-postotni je invalid. Bez noge je ostao u novembru 1992. godine, sedam dana nakon pogibije Hajre Kapetana u jednoj od akcija na Majevici. Nikad se, kaže, nije predavao. Zatekli smo ga kilometar udaljenog od kuće u Godušu. Bavi se pčelama, čiji med, s obzirom na kvalitet, kažu, „svijet razgrabi na košnici“. Zasadio je voćnjak šljiva od nekoliko stotina stabala, vrtovi su mu puni povrća. Umori se, priznaje, nema nogu, ali rad je, veli, „ lijek za svako stanje“. I zato, otkako je stao rat, nijedan dan nije „potrošio u besposlici“. I ne samo on.

Nedaleko od hadžijine je kuća Dževada Mehmedovića. Bio je sedmi razred osnovne škole kad je počeo rat, uzeo pušku i s ostalim Godušanima krenuo u odbranu domovine. Nepune dvije godine kasnije postao je stopostotni invalid.

Snažni optimizam

– U jednoj od ratnih izvidnica, teško sam ranjen. Ostao sam bez jedne noge, druga je od posljedica ranjavanja potpuno blokirana. Izranjavane su mi tada i ruke, ali danas, nekako, funkcionišu. Iskreno, bilo je teško suočiti se sa stanjem u kojem sam se tako mlad našao, ali izdržao sam. Dugo sam bio na liječenju, ali od svog Goduša nisam odustajao. Ovdje su svi moji. Oženio sam se i sagradio kuću uz pomoć braće koji rade u Njemačkoj i stalno mi pomažu – priča Dževad dok u njegovom bajkovitom dvorištu pijemo kafu.

Iz svake Dževadove riječi isijava snažni optimizam. Nema dana, kaže, kad ne obuče radno odijelo i ne krene da radi. Kamenom popločano dvorište, prilazne staze, ograde i lukovi na njima, umjetnine od drveta… sve su to napravile Dževadove izranjavane ruke. Stavi protezu na jednu nogu, onu drugu polako „povlači“, ali radi.

Kad god ga stisne neka tegoba, kaže, pogleda u svoje šake i začas sebi nađe neki posao. Uradi levhu u duborezu, iskleše i ugradi neki kamen u ogradu svoje kuće…

Ja bih opet isto 

– Bog da čovjeku snagu. Što se meni dogodilo, dogodilo se mnogima koji su krenuli da brane našu domovinu. I danas, kad bi zatrebalo, ja bih uradio isto. Ne zbog ovih koji su se isturili iznad naroda i boraca, već zbog domovine, zbog mog kućnog praga, zbog mojih poginulih Godušana, Teočana, Sapnjaka i hiljada drugih – kaže Dževad.

Država nije mjesto gdje sjede političari

– Hrabrost u ratu, a rad u miru spasili su mnoga mjesta, pa i naše selo. Ovdje su ljudi zasadili voćnjake, siju njive, proizvode med. Doduše, neki su otišli put Evrope, ali se ipak brinu o svom selu, o porodicama koje su ostavili. Nije nam daleko ni Sapna ni Tuzla, putevi su asfaltirani. Još samo da nam je država uređenija, organiziranija, pa da ono što ljudi proizvedu imaju gdje plasirati, ne bi nam bilo kraja. Oni koji zapostave naša sela misleći da je država mjesto gdje sjede političke partije, ili zgrada u kojoj stanuje izvršna vlast, grdno se varaju – upozorava hadžija Bonzo.

Avaz.ba

Podijelite članak