Migrant sa štakom: Uputnica za hitan pregled, do ljekara nikada nije došao

Evropska unija u posljednje vrijeme angažirala se i oko pomoći Bosni i Hercegovini u rješavanju migrantske krize. A, upravo migrantska kriza gorući je problem Unsko-sanskog kantona. Stotine migranata boravi u šumama nadomak samog centra Velike Kladuše. Brojna improvizirana naselja, tzv. divlji kampovi – mogu opstati još koji dan, prije prvog ozbiljnijeg snijega.

Nadomak naseljenog mjesta, na samo 15. metara od prve kuće – iza niza stabala krije se cijela migrantska zajednica. Većina koji borave ovdje, stigli su iz dalekog Bangladeša. Izgladnjeli, u strahu od kiše i snijega, izranjavani od, kažu, susreta s hrvatskom policijom.

“Imam samo 17 godina. Ipak oni su me tukli, više ne znam ni čime. Palicama najviše. Poručili su da ne dolazimo više tamo, da se vratimo u Bosnu”, priča migrant iz Bangladeša.

“Preopasno je kada nas oni uhvate. Tri puta sam imao susret i svaki put su me tukli. Ne znam šta sada da radim, niti mogu ući u neki kamp, ne želim se vratiti kući, a ne znam ni kako ovdje ostati na ovom mjestu”, dodaje njegov drug.

Broj improviziranih, najlonskih šatora – svaki dan se povećava. Migranti su kamp počeli graditi od augusta ove godine. Danas ih je već stotine ovdje. Tu spavaju, kuhaju, odlaze u toalet, odlažu otpad. Sve na jednom mjestu. Posljednju sedmicu oktobra dočekuju mnogi u papučama, bez jakni. Situacija katastrofalna kao i svojevremeno u Vučjaku, no, znatno manje pritiska javnosti kako domaće, tako i međunarodne, da se ovo pitanje riješi.

“Ne, neću se vratiti kući. Svi ovi ljudi ovdje su toliko toga prošli, toliko novca potrošili da bi dovde došli, i sada se vraćali. Vjerovatno ću pokušati otići u neki od kampova u Sarajevo. A mnogi će se kažu pokušati vratiti u kampove u Srbiju”, kaže migrant.

Svi imaju problem. I lokalno stanovništvo čiji se život preko noći potpuno promijenio. Oko čijih domova borave stotine nepoznatih, gladnih muškaraca, koji konstantno tragaju za vodom, za hranom. Do migranata koji nisu nigdje dobrodošli. U blizini Mirala zatičemo Pakistanca sa štakom. Niz šavova na nozi. Djelo, kaže, policajaca iz susjedne zemlje. Pokazuje i karticu za ulazak u kamp, ali tvrdi, da ga tamo ne puštaju.

“Niko nije dobar prema nama, ni ljudi iz kampa, ni IOM, ogroman problem imamo. Spavam napolju. Po ulici. Čekam kad će kiša početi padati”, ističe migrant iz Pakistana.

Pokazuje uputnice za hitan pregled kod ortopeda. No, do ljekara nikada nije došao.

“Sve je problem, i ovaj kamp i ta hrvatska policija, samo tuku, tri puta, ne četiri puta sam ja išao, pokušavao”, dodaje.

U ruci dva jogurta, u torbi boca vode, vreća za spavanje, i ulje kaže da namaže ranu na nozi umjesto lijeka. I ne zna gdje će večeras prespavati. Niti šta će s njim biti. Suze nije mogao sakriti. A stotine sudbina ovdje su poput njegove.

N1