Mima Karadžić: Uvijek sam imao problema s pameću, a tu nema pomoći

Milutin Mima Karadžić jedan je od onih glumaca kojeg ne treba posebno predstavljati. Njegov opus i karijera koja decenijama traje dovoljno govori o njemu. Gledali smo ga u mnogim omiljenim serijama i filmovima koji datiruju još iz bivše Jugoslavije, a i danas je angažiran na mnogo projekata.

Nema teorije

Pukom srećom smo ga „ulovili“ dok je imao nekoliko minuta slobodnih. Rado je govorio za „Dnevni avaz“ o projektima na kojima radi, epitetu najpoželjnijeg neženje koji ga prati, ali i Sarajevu, gradu za koji ga mnogo toga veže.

Mnogo toga istovremeno snima, a jedan od projekata jesu „Junaci našeg doba“, serija koja je došla iz pera Siniše Pavića, čovjeka koji je autor kultnih ostvarenja „Bolji život“, „Srećni ljudi“, „Otpisani“, „Tesna koža“….

Ovaj Crnogorac s beogradskom adresom osvrnuo se i na saradnju s bratom Milanom, zasluženom odmoru koji slijedi, ali i sve popularnijim rijaliti šou-programima.

– Ne znam ni sam šta sve snimam. Snimam preko dana „Junake našeg doba“, a navečer snimam „Dinastiju. Ne znam gdje udaram glavom.

Kako izdržite taj tempo?

– Ne znam, tako me sad zakačilo. Uskoro idem na Korčulu i Hvar, ta ostrva, a od 20. sam na Brionima, tamo radimo predstavu „Let iznad kukavičjeg gnijezda“, 26. ili 27. avgusta bi trebala biti premijera.

Dakle, ne planirate dolaziti na Sarajevo Film Festival?

– Ne, ne dolazim ove godine na SFF, nema teorije. Neću nijednog glumca očima da vidim sada. Možda kada završim snimanja. Snimam već dva mjeseca svaki dan. Radio sam na seriji „Junaci našeg doba“, radio sam „Besu“ i „Dinastiju“. Stvarno sam čak i pretjerao.

Koliko Vas poznajemo, Vi ni ne možete na jednom mjestu dugo biti.

– Pa ne mogu, ali sam sada pretjerao. Nisam očekivao da će to baš tako da bude, nisam tako planirao. Valjda je i korona sve to malo pobrkala pa, eto, desilo se.

Kako Vam je na snimanju „Junaka našeg doba“? Kako je i raditi sa Sinišom Pavićem, čovjekom koji nam je dao toliko likova posljednjih decenija?

– Jeste. Šta da kažem… Siniša Pavić je živuća legenda, pisac naših najvećih serijala. I ovo je jedna serija s velikom i sjajnom glumačkom ekipom. Mislim da će ovo biti itekako gledana serija, to je ono što je njima bitno. A nama je bitno da lijepo sarađujemo i da dobro radimo. Fino je.

Šta me muči

Ko su onda junaci našeg doba?

– Junaci našeg doba su poprilično promašeni ljudi. Mislim, ljudi koji nas okružuju, da li je to gradonačelnik, da li je to vlasnik kafane, da li je to seljak s pijace, dok se sjetim svih tih, predsjednik nekog upravnog odbora… To su sve ljudi koji nas okružuju. A, Boga mi, svi ti ljudi su pomalo prevareni, a pomalo prevaranti. Tako žive u današnje vrijeme i snalaze se svi kako ko može. To je ono što je Sinišino. Uvijek ima tu kritiku trenutnog društva i nečega što živimo.

Da, uvijek je slična, a opet toliko različita tematika.

– Jeste. Dobro ste rekli. Uvijek su glumačke ekipe odlične, kao i rediteljska. A što se tiče „Bese“, što sam sada radio, odnosno nastavak „Bese“, gdje ja igram baš jednu veliku ulogu. I to je sjajna serija, sjajan je bio prvi serijal kao i glumačka ekipa. Riječ je o jednoj visokobudžetnoj seriji, barem za naše prilike, na čvrstim nogama treća serija koju radim jeste „Dinastija“. To je počelo skoro. Snimao sam to zadnji mjesec. To je ona „Dinastija“ što je bila američka, sada je „Dinastija“ koja se dešava kod nas i u našem okruženju. To je otprilike, doduše u Beogradu, ali i svuda naokolo. Ja igram Voltera ili Veselina, lika koji je… Ma hajde, da ne pričam sada puno o njemu, ali dobar je lik. Veliko je snimanje. Ne bih da nabrajam ekipu pošto je iz cijelog regiona, ima puno dobrih glumaca. Više je reditelja, više svega. To je što se mog posla tiče.

A rad s bratom Milanom?

– Spremam nešto s Milanom, ono što je meni najbitnije, što bi se reklo. Milan i ja radimo svoj projekt. „Kalkanski krugovi“ je sjajna serija i to ćemo nastaviti. Radimo sad jednu komediju poput „Gorčila“ samo što je četiri puta žešća. Radit ćemo i predstavu u Zvezdara teatru, to je već u pripremama. Što se mojih poslova tiče, ne bih više na tu temu. Ja sada pričam, a vi ne morate ni postavljati pitanja. Jako sam puno radio. Uskoro ću u Dubrovnik, na Korčulu i Hvar. Ove godine preskačem Crnu Goru. Tamo ću da budem sve do 20. avgusta kada ću da pređem na Brione i da radimo predstavu kod Šerbedžije. Što se drugog tiče, hvala, dobro sam, što i vama želim.

Znači niste zdravstveno opterećeni?

– Nemam nekih zdravstvenih problema. Ja nikad nisam imao zdravstvenih problema, uvijek sam imao problema s pameću, a tu nema pomoći. Nema doktora za pamet. To me muči. A sve ostalo nije problem.

Jako je teško

Mediji vas stalno žene. Smetaju li Vam naslovi poput „Mima stao pred oltar“?

– Nisam, nisam ni blizu ženidbe, moram da priznam. To su stvari koje se dese preko noći. Ne mogu ja sad reći: „Ja ću sljedeće godine to i to“ ili „Neću“. To nema nikakve veze s mozgom.

Toliko godina karijere je iza Vas, toliko odigranih uloga…

– Ovo prvo što ste rekli je najtačnije. Poslije toliko uloga, snimljenih filmova, serija, drama, predstava… Igrao sam razne likove, igrao sam ono što sam poželio i ono čega bi se rado odrekao. Nešto sam i propustio da odigram, nešto sam igrao što nije ni trebalo da prihvatim. To je nekako sve za jedan glumački opus. Snimio sam više od 70 filmova i blizu 60 serija, odigrao više od 90 premijera u pozorištu, to je za tri glumačka života. Ne bih danas da kažem: „Pa, znate, ja bih izdvojio…“. Ne mogu ja to. To je kao da mi kažete: „Hajde navedite jednog kolegu koji Vam nešto znači u životu“. Pa ne, ima njih na desetine koji mi znače. I ja ovaj život ne bih živio da nema njih. Tako sam ga vezao. To je jako teško.

Jedno je uvijek bila konstanta, a to je da su Vas vezali za žene i epitet jednog od najpoželjnijih naših glumaca. Koliko Vam je to plus bio posebno u nekim mlađim danima?

– Ja sam sve to doživljavao kao šalu, komiku. Super je to što te proglašavaju za nekog poželjnog. To je simpatično. Ali nije to nešto što mi je utjecalo na život ni u jednom mogućem trenutku. Pa to je jedna stvar koju pravi žuta štampa. Mislim sad, Mima se pojavio ovdje s ovom, a tamo je s nekom drugom. Ja ne mogu tu sada da utječem. Viđao sam slike u jednom našem časopisu velikom. I na sva zvona pisalo: „Mima Karadžić je s ozbiljnom crnkom, ozbiljna ženska, prvi put nije klinka“, a to je moja rođena sestra. Budalaštine. Ali dobro. Na to sada ne mogu da utječem niti da se borim protiv toga, to nije ni pitanje borbe. Mene to ne vrijeđa. Nemam nikakav problem, nemam nikoga s kim ne govorim, nemam nikoga s kim sam posvađan, nikoga u životu nisam povrijedio, barem ne namjerno. Cijeli život se trudim da zabavljam narod. Svako jutro krenem da zabavljam narod u svakom obliku.

Iako ne dolazite na SFF, šta je ono što Vas veže za Sarajevo?

– Ja u Sarajevo vrlo često i vrlo rado dođem, tamo imam nekoliko kafana i dosta prijatelja. Imam kafana koje volim da obiđem. Tamo sam u Domu armije služio vojsku, pa tamo volim da dođem, da ga obiđem i da me podsjeti na neka vremena. Imam uspomene na to kada sam bio jako, jako zaljubljen, pa imam Akademiju, gdje sam krijući ulazio da prespavam u sali za akrobatiku. Tamo sam dovodio i tadašnju djevojku i ima jedan most koji je jako popularan u Sarajevu gdje sam se prvi put poljubio s tom djevojkom, ali i posljednji. Ima svega što me vuče ka Sarajevu.

 Rijaliti šou-programi me podsjećaju na gladijatore

I Vi ste vidjeli da su u jednom rijalitiju učesnicu pitali ko je Mima Karadžić, a ona odgovorila: „Glumica“. I Vi ste to objavili na Instagramu, a onda ste obrisali.

– Ja te jadničke što su u tom rijalitiju… Ne znam, meni je to jadno i žalosno. Kao pokusni kunići, žao mi je ljudi koji gledaju to. Vi ste sad ubacili 20 ljudi u jedan prostor, upalili kamere. I ti ljudi jedu, piju, tuku se, j**u se, i ne znam ni ja šta sve rade, a mi to gledamo. Ne znam ko je tu gori, ili ovi što gledaju ili ovi što su tamo. Oni koji su tamo, ušli su ne bi li postali popularni ničim izazvano ili da zarade neki novac bez motike, što je jako teško. Ali eto, oni su tamo ušli, pa se o njima nešto piše, oni su kao bitni, sve je to jedna lažna slika, ali je jadna slika ovih ljudi koji to gledaju. Svaki slobodan trenutak posvećuju tome, uživaš u nečijoj muci. A ti ljudi se tamo muče, to je definitivno. Pri tome, najnormalnije tamo ulaze ljudi koji su mahom neobrazovani, to se vidi. A kada su ljudi neobrazovani, neškolovani, polupismeni, onda to u trenutku djeluje smiješno, ali je to strašno. Gledao sam klipove kada ne znaju da nabroje glavne gradove zemalja, ne znaju ni koje je država, a koje grad, ne znaju ni glavne gradove u regionu. Jadnici, oni su stvarno toliko neobrazovani da djeluju priglupo. Ali nisu oni krivi za to, tamo su otišli da zarade neku kintu. Krivi su ljudi koji to gledaju. Znate oni gladijatori što su se pobili u arenama, tu je bio narod koji je vrištao i skakao dok su govorili: „Daj krvi, daj krvi“, to me podsjetilo na ovo.

Neka me samo gazde kafana prepoznaju

– Probat ću da ovih 15 ili 20 dana bez glumaca da provedem, da odem negdje gdje ne znam nikoga. Ili da me barem samo poneko prepozna, daj Bože da to bude gazda kafane i niko drugi. Nemam više živaca ni za slikanja. Zato sam odlučio da idem na ostrva. Što bi rekli mladi, malo da izblejim – kazao nam je Karadžić kroz smijeh.

 Karadžić koji se na kulturan način vraća tu

– Pozdravite mi Sarajevo. Ja sam inače dobio priznanje da sam počasni građanin Sarajeva, svojevremeno. I divno mi je bilo tada što sam izjavio u prepunoj sali: „Drago mi je da se jedan Karadžić na kulturan način vraća u Sarajevo“. Jesam tamo omiljeni i drago mi je što je tako – rekao je Karadžić.