Ministrovi talovi s kragujevačkim biznismenom: Od koga Dino brani medije u BiH?

Uprkos moćnoj beogradskoj propagandnoj mašineriji i režimu Slobodana Miloševića, odbranjen je i sačuvan medijski prostor BiH.

Šef moralno posrnulog NiP-a Elmedin Konaković od federalnog premijera Nermina Nikšića traži da BH Telecom uđe u završnu fazu pregovora s Telemachom, kako bi, kaže, „zaštitili medijski prostor u našoj zemlji“. „Prijatelju Nerminu“ obratio se nakon što ga je „Avaz“ prozvao da šuti o promjeni vlasničke strukture i ulasku portugalskog Alpac Capitala u upravljačke strukture N1, Nove, Danasa i Radara.

Javni novac

A onda kreće i druga operacija. Naručeni tekstovi i njegove interpretacije prema kojima ulazak portugalskog Alpac Capitala znači početak Vučićevog udara i na medije u Bosni i Hercegovini, uvođenje cenzure i gušenje medijskih sloboda. I gle čuda, upravo iz te priče Konaković izvodi zaključak da je rješenje da BH Telecom, javnim novcem, kupi Telemach. Za njega je to „strateški državni interes“.

Medijski prostor BiH nisu sačuvali ni Telemach, ni Konaković. Sačuvali su ga ljudi koji su novinarstvo štitili pod granatama. Patriotski mediji. Ti ljudi su od tadašnje beogradske propagandne mašinerije i režima Slobodana Miloševića, uspjeli odbraniti i zaštiti medijski prostor BiH.

Tokom agresije na BiH postojali su „Bošnjački avaz“, „Oslobođenje“, „Dani“, RTVBiH, „Ljiljan“, „Slobodna Bosna“, „Večernje novine“, Radio BiH i Hayat. Mediji su tada radili u uslovima u kojima je objavljivanje informacije često značilo rizikovati život. „Bošnjački avaz“, a potom i „Dnevni avaz“, iz opkoljenog Sarajeva iznošeni su kroz Tunel spasa na slobodnu teritoriju. To je bila stvarna borba da informacija iz opkoljenog grada stigne do ostatka zemlje

A Dino, teško da može znati kako se tih godina branio i odbranio medijski prostor. Dok su novinari pod granatama radili svoj posao, on je ratne godine provodio “malo ratujući, malo igrajući košarku”. Kada se već medijski prostor danas brani stotinama miliona javnog novca, red je podsjetiti kako se branio kada nije bilo ni Telemacha, ni sumnjivih akvizicija ni Konakovića.

Poslovni potez

Poslije rata taj su prostor nastavili graditi i čuvati Radio M, RSG, „Kalman“, „Faktor“, „Stav“, „Patria“, „The Bosnia Times“, „Oslobođenje“, „Dnevni avaz“, „Slobodna Bosna“, Hayat, Face TV, Istraga.ba, Politiciki.ba, Visoko.co.ba, 072info, Tuzlanski.ba, Crna Hronika, Bugojno Danas, RTV Slon i brojni drugi lokalni portali širom BiH. I upravo zato je opasno kupovinu Telemacha za 750 miliona KM predstavljati kao „zaštitu medijskog prostora“.

Ako je kupovina Telemacha dobar poslovni potez, Dino, pokaži računicu. Ako je „strateški državni interes“, dokaži kakav je to interes. Ali sumnjivu poslovnu akviziciju tešku 750 miliona KM nemoj prodavati kao odbranu medija.

Jer medijski prostor BiH već su jednom branili isti oni ljudi koje ti danas nazivaš lažovima, pogrdnim nadimcima i šta sve ne. Pod granatama. U podrumima. Kroz Tunel. Bez stotina miliona javnog novca. Bosna i Hercegovina imala je medije prije Konakovića. Imala ih je prije Telemacha. I imat će ih poslije njih.

Medijski prostor ove zemlje neće zaštititi jedna sumnjiva akvizicija u privatnoj režiji Konakovića i njegovog direktora BH Telecoma Amela Kovačevića, nego ljudi koji ga decenijama čuvaju od onih koji bi ga, svaki na svoj način, željeli staviti pod kontrolu. Jedan od njih je upravo Konaković, koji je spomenut u izvještaju State Departmenta.

Zanimljivo je da danas o zaštiti medija govori čovjek čije je postupanje prema medijima već bilo predmet kritika. State Department je u izvještaju za 2022. naveo da je Konaković, reagirajući na nepovoljne medijske izvještaje, pojedine portale nazivao „režimski povezanim“ i „lažovima“. A tu je i Al Jazeera Balkans. Konakovićevo ime veže se i za kontroverze oko okolnosti njenog gašenja.

“Strateški interes države”

A onda dolazimo i do Dragana Šolaka. Njegovo ime godinama se veže za Telemach, United Group i regionalni medijski sistem u kojem je i N1. Dok novi vlasnik mijenja čelne ljude N1, Nove, Danasa i Radara, što je posve normalna stvar, u BiH se građanima objašnjava da je kupovina Telemacha potrebna radi „zaštite medijskog prostora“. Zato je logično zapitati se, gdje prestaje poslovni interes Telemacha i Šolaka, a gdje počinje navodni strateški interes države? I kakvu tačno vezu s tom pričom ima Konaković, koji upravo kroz panični poziv za „zaštitu medijskog prostora“ obrazlaže potrebu da BH Telecom potroši stotine miliona javnog novca?

Avaz.ba