bb232ffdf86624027f0580c7307e7ddc
AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: Lifestyle / Zabava

Predavao je njemački jezik, nastupao sa hip hop zvijezdama Edom Maajkom i Frenkijem, košarku igrao sa NBA zvijezdom Mirzom Taletovićem, a danas radi za Apple.

Miralem Salihović, poznat kao King Mire iz Brčkog, na čelu je Solutions & Technology, kompanije Apple, a na ovu poziciju dovela ga je upravo strast prema muzici i tehnologiji. Tako je Brčko zamijenio Silicijskom dolinom.

Kockice u njegovom životu posložile su se kada je zbog ljubavi napustio domovinu i sa suprugom preselio u Ameriku. Na početku nije bilo tako sjajno, posebno jer nije govorio engleski, ali u momentu kada je mislio odustati, jedan poziv ga je zaustavio.

Nevjerovatnu životnu priču, ili kako bi to neki nazvali – igru sudbine, Salihović je u vrlo otvorenom intervjuu ispričao za Faktor.

Studirali ste Njemački jezik i književnost, slijedeći primjer Vašeg rođaka, koji Vam je ostavio knjige. Čini se kako ste se tada, željni znanja i lične nadogradnje, prilagodili situaciji, odnosno “igrali ste na sigurnu kartu”. Da li ste tada razmišljali kako je to samo prijelazno rješenje dok ne steknete uvjete da slijedite snove ili je njemački bio izbor zbog toga što je već uvrijeđeno pravilo da svi Bosanci bolji život pronalaze u ovoj evropskoj zemlji?

– Rođakinja je u pitanju, al’ je činjenica i dalje ista. Nije tu bilo puno filozofije u mojoj odluci. Sticajem okolnosti nisam imao previše izbora i sa finansijske tačke gledišta, jedino što je stvarno dolazilo u obzir u tom momentu je bio izbor tog studija, iako kako znate, moj san je uvijek bio u vezi s tehnologijom, više nego za jezike generalno.

U vrijeme kada ste predavali u školi, već ste bili poznati na muzičkoj sceni kao hip hoper (King Mire). Koliko Vam je to olakšavalo, odnosno otežavalo rad sa učenicima? I da li ste ipak posao nastavnika zavoljeli u tom procesu?

– Iskreno, oboje. Otežavalo je fokusirat učenike na gradivo, ali je olakšavalo stvaranju nekog malo drugačijeg odnosa između nastavnika i učenika. Činilo je da atmosfera bude malo opuštenija. Na kraju krajeva, ja sam uživao u tom periodu mog života, ali mi je bilo prilično jasno da to nije nešto što bih želio da radim cijeli život.

Sarađivali ste i sa najvećim zvijezdama hip hopa – Edom Maajkom i Frenkijem. Ako sam dobro upratila, saradnja se dogodila kada ste već otišli u Ameriku i tamo započeli novi život. No, da li ta saradnja ipak najavljuje i da niste ostali od hip hopa?

– Ja Edu i Frenkija prvobitno smatram prijateljima, pa onda sve ostalo. Odrastajući u Brčkom bilo je teško ne biti fasciniran Edinim uspjehom i to je definitivno utjecalo na tu moju muzičku odluku. Saradnja sa njima je počela kada sam se doselio u Tuzlu 2002. godine, a možda je kulminirala sa projektom #imamoproblem na kojem su gostovali i Edo i Frenkie, koji se desio 2015. godine i kada sam već živio u Americi nekoliko godina. Što se mene tiče, ja nikąd nisam odustao od muzike, kao i prije u životu, sticajem okolnosti moj fokus je bio na karijeru u tehnologiji, ali ja imam tu sreću da i dalje radim u “muzici” i samim tim ta veza nikad neće nestati.

Kada sam već spomenula Ameriku, zanimljivo je da ste “preko bare” otišli zbog ljubavi, a na sve što ste do tada bili u Brčkom, stavili ste tačku. Zvuči kao uvod u scenarij romantičnog holivudskog filma, a ishod je zapravo više sci-fi…

– Kad se taj period života stavi ovako u jednu rečenicu, definitivno izgleda kao da je ta odluka bila lahka i da je period bio jednostavan, a istina je daleko od toga. Ako i u jednom trenutku dođe do snimanja filma o mom životu, onda bi to bila neka ljubavna sci-fi drama sa odličnim happy endom.

U Ameriku ste došli bez znanja engleskog, a zapravo do prvog pravog zaposlenja Vam je pomoglo znanje njemačkog. To kako ste odabrali da studirate njemački, pa kako Vam je mnogo godina poslije bio značajan u prvom pravom poslu, zvuči kao da je sudbina od početka umiješala prste da biste bili gdje danas jeste…

– Pa definitivno se može reći tako. Dosta mi je pomoglo to što sam znao da govorim njemački tečno. Opet moram ponoviti da je to sve bilo sticajem okolnosti – nova sredina, tražite posao, logično je da gledate na poslove gdje možda imate malo veću šansu za uspjeh. Za mene je to bio fokus na poslove koji su zahtjevali znanje njemačkog jezika ili poslove koji su se fokusirali na zapadnoevropska tržišta generalno.

Zanimljivo je i da Vas je muzička karijera dovela do Applea, gdje i danas radite. Zapravo, oni su Vas pozvali?

– Kada se apstraktira sve što se desilo u vezi s mojim zaposlenjem u Apple, onda se može reći da je bilo tako. Velike i male kompanije u Silicon Valleyu uvijek traže nove talente, i rekruteri, a i hiring manageri generalno aktivno traže prave ljude za prave pozicije. Nekad aplicirate na poziciju i ne čujete ništa od poslodavca, a nekada, kao u mom slučaju, oni vas nazovu. Naravno, to je samo inicijalni razgovor nakon kojeg slijedi intervju, proces koji je prilično rigorozan, ali i jako nevjerovatan. Samo to iskustvo je vrijedno, čak i ako ne dobijete posao na kraju procesa.

Znam da ne možete mnogo govoriti o kompaniji za koju radite, ali vjerujem da sa nama možete podijeliti iskustvo, zapravo kako je raditi za Apple. Kako izgleda Vaš radni dan, koliko se cijeni radnik?

– Tačno je. Ne mogu ulaziti u previše detalja. Postoji razlog zašto je Apple ono što jeste, a to je taj naš cilj da kontrolišemo poruku što se tiče izbacivanja novih produkata jer želimo da stavimo fokus na taj “surprise and delight” momenat. Posao kao posao, kao i mnogi drugi je jako zahtjevan. Ne postoji radno vrijeme, radi se stalno, ponekad i po 30 dana zaredom, ali se uvijek čini kako to vrijeme brzo prođe i nemamo taj osjećaj umora. Generalno to se dešava kad radite na nečemu s čime ste i emotivno vezani i ako volite svoj posao. Radnici su jako cijenjeni, ali to nije samo u Appleu, to je generalno standard u “dolini”. Moj dan je prilično u vezi sa previše sastanaka od jutra do mraka.

Zanimljivo je da nikada niste prestali biti ni onaj koji podučava. Vrlo aktivno svoje znanje i iskustvo prenosite na mlade generacije u BiH… Šta im savjetujete?

– Interesantno je to kad se poredi s tim iskustvom koji sam imao predavajući u školi. Možda sam podsvjesno i stvarno volio taj domen, mada mislim da više ima veze sa činjenicom da sada mogu da podučavam teme u vezi s mojim poslom i s onim za čime sam uvijek težio u životu. Sa mladima u BiH provodim koliko god mogu vremena kroz BHFF (Bosnian & Herzegovina Futures Foundation) i moj fokus je uvijek na jačanju tog našeg mentalnog sklopa. Mi ponekad kao narod imamo taj kompleks manje vrijednosti što je stvarno daleko od istine. Mi smo generalno jako pametan i sposoban narod koji uz to sve posjeduje nevjerovatnu radnu etiku. Na to se najviše fokusiram, da pomognem omladini da prođu kroz te mentalne blokade i da mogu probijati te barijere u potrazi za nečim većim u životu.

Planirate li se u određenom momentu sa porodicom vratiti u BiH i možda ovdje započeti biznis?

– Teško pitanje, stvarno. Trenutno nemamo planove da se vratimo, ali ja imam sreću da radim na globalnom nivou i zbog toga sam često na putu, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Naravno, sve je to stalo sa pandemijom koronavirusa pa sad trenutno možda malo više patimo nego inače. Investiranje u domovinu, kako kroz mentorisanje ili kroz biznis je uvijek u planu, tako da to ne bih nikad isključio, ali o tome ćemo možda više kad to bude malo konkretnije.

Ne smijemo zaboraviti ni da ste nekada bili košarkaš, i da ste zapravo igrali sa Mirzom Taletovićem. Pretpostavljam da je košarka sada ostala samo strast koju pratite sa klupa navijača?

– Sa Mirzom nisam igrao, ali jesmo protiv njega. To je stvarno bilo nevjerovatno iskustvo. Mirza je tada igrao za Slobodu u Tuzli, a ja sam igrao za KK Brčko. Košarka mi je pored muzike najveći hobi i nažalost to je sve što jeste danas. Košarku i dalje aktivno igram ovdje, ali to je naravno rekreativno. Naravno da pratim i NBA jako blisko. Warriorsu su moj tim, ali volim i Portland zbog Jusufa Nurkića.

Kako se uz sve obaveze snalazite u sigurno najvažnijim ulogama – otac i suprug?

– Malo je nezahvalno da ja odgovaram na ovo pitanje. Dobro je, sve u svemu. Ni jedan uspjeh životni ne može zamijeniti vrijeme koje provodimo sa porodicom, i mislim da nam je u tom smislu ovaj COVID-19 i pomogao. Kući sam već više od godinu, i imam malo više vremena za djecu i suprugu. Generalno nam je najljepše kad putujemo i radujemo se momentu kad ne bude restrikcija i putovanja opet budu normalizovana. Do tada uživamo kod kuće.