Mirella Muhić, najmlađa doktorica nauka na Lund univerzitetu: Ništa što vrijedi ne dođe lahko

Prof. dr. Mirella Muhić rođena je Sarajka koja je do agresije na BiH živjela u sarajevskom naselju Grbavica, a potom je sa majkom, sa tri godine, odselila u Švedsku gdje se i školovala.

Nakon završetka Internacionalne gimnazije u Lundu u Švedskoj, diplomirala je na dva fakulteta, Elektrotehničkom i Ekonomskom.

– S obzirom na to da sam završila internacionalnu gimnaziju, imala sam san da studiram u Velikoj Britaniji gdje sam bila primljena na šest različitih i prestižnih univerziteta. Izabrala sam informatiku i ekonomiju jer su priznati u svijetu. Poslije diplomskih studija završila sam master iz informatike i zaposlila se u američkoj firmi PriceWaterHouseCoopers (PwC) u Malmu kao IT-konsultant. Istina je da sam htjela odmah na doktorat, ali profesor mi je rekao da je bolje da steknem radno iskustvo jer ću sa praktičnim iskustvom biti bolji doktor nauka. Poslušala sam profesora i tako prihvatila posao u PwC. Tu sam se jako brzo razvila i mnogo naučila o radu sa domaćim i internacionalnim firmama iz raznih branši – priča Muhić.

Njen san bio je da doktorira, te je upisala doktorat na tehničkom fakultetu. Kaže kako je doktorski studij bio izuzetno zahtjevan, a trajao je pet godina.

– Kao najmlađi doktor nauka 2019. sam odbranila doktorat na Lund univerzitetu. Zatim sam na istom univerzitetu dobila poziciju postdoktorskog istraživanja gdje sam zajedno sa grupom istraživača aplicirala za novac istraživačkih fondova na državnom i nivou Evropske unije. Tako sam dobila sredstva da istražujem na četiri različita nacionalna projekta u vezi s digitalizacijom u zdravstvu, logistici transporta prehrambenih eko-sistema, inovacije u kupoprodaji online velikih firmi i iz oblasti energetike u preusmjeravanju viška energije u zgrade sa manjkom energije sve uz pomoć digitalizacije. Veliko je zadovoljstvo kad znate da ono što radite ima direktan pozitivan efekat na razvoj društva, nauke i života. Poslije uspješno završenog postdoktorata, dobila sam stalni posao kao najmlađi vanredni profesor iz informatike na Umeå univerzitetu. Trenutno vodim naučnoistraživačke projekte na Lund univerzitetu i Umeå univerzitetu. Također sam odgovorna za predmete digitalne strategije i digitalne inovacije na master studijama, imam svoje doktorante koje vodim, također vodim diplomske i master teze, odgovorna sam za internacionalizaciju svog fakulteta gdje razvijam relacije sa stranim univerzitetima da bi naši uposlenici kao i studenti mogli studirati u drugim državama kroz internacionalnu razmjenu. Dugo godina dva puta godišnje predajem kao gostujući profesor u Španiji na univerzitetu Deusto u Bilbao, i u Portugalu na univerzitetu Lisboa, Lisabon – priča ova doktorica nauka.

Kaže da pored toga što je najmlađi doktor nauka na tehničkom fakultet na Lund univerzitetu, sada je i najmlađi vanredni profesor na Umeå univerzitetu.

Mirellini roditelji koji su joj najveći uzori

Ističe kako je svaki pad pobjeda, mali korak naprijed koji vas približava vašem cilju.

– Ništa što vrijedi ne dođe lahko. Ali sve što se trudom i napornim radom postigne je mnogo slađe i ljepše. Čovjek je stvoren da radi i da se razvija, to je smisao života. Najgori čovjekov neprijatelj bez obzira na ekonomski status i okruženje su pasivnost, ljenost, prenošenja krivice na druge ljude/sistem. Niko nije kriv/zaslužan za vaš neuspjeh/uspjeh osim vas samih. Ne dozvolite da vas drugi voze, vi budite vozač svog života, a ne putnik – kaže sagovornica.

Kaže da često dolazi u Sarajevo, a naročito voli da dođe za ramazan jer tada vrijeme provodi sa svojom porodicom, odlazeći na mukabele, teravije, obilazeći sve džamije u Sarajevu pa i šire.

Priča da zbog čestih dolazaka u Sarajevo ima osjećaj kako živi i u Švedskoj i u Sarajevu.

– Često dođem preko vikenda, obiđem svoje najdraže i vraćam se. Jako puno putujem poslovno. A sa svojim voljenim roditeljima sam obišla mnogo zemalja. Pored toga sam svojim dragim roditeljima priuštila i odlazak na hadž i zahvalna sam dragom Bogu jer sam imala tu mogućnost – priča Muhić, ističući kako su joj najdraži trenuci koje provede sa svojim najdražim, te da su joj roditelji najveći uzori.

Ističe kako je neizmjerno zahvalna svojim roditeljima na odgoju kojima je pored toga najznačajnije bilo da im se djeca školuju.

– Brat i sestra su studirali u Londonu, a zatim je sestra u Americi izgradila uspješnu karijeru. Moj otac je cijeli rat ostao u Sarajevu da brani svoj grad. S obzirom na to da sam ja tad bila veoma mala, mama je sa mnom izbjegla da bi meni spasila život. Tatu sam vidjela tek poslije rata kad smo se opet svi sastali. Moji su se roditelji borili da meni pruže što bolje djetinstvo i školovanje u nekoj sredini koja je tehnološki superiorna, ali kulturološki i historijskotradicionalistički nedostatna u odnosu na našu značajnu bosansku hiljadugodišnju historiju i kulturu. I meni kao i njima nije primjereno da kalemimo tuđu kulturu na naše ogromno kulturološko-historijsko stablo. A to je samo primjereno onima koji ne poznaju svoju historiju i kulturu. Zato sam zahvalna svojim roditeljima koji su nas stalno učili o nasoj domovini, tradiciji i porijeklu – kaže prof. dr. Muhić.

Kaže da bi se rado vratila u svoj rodni grad, a da je BiH puna ljepote koja se, nažalost, ne čuva.

– Bosna i Hercegovina jeste blagoslovljena neprocjenjivim prirodnim bogatstvima na kojim nam mnoge države mogu zavidjeti. Nažalost, mi nismo u stanju da sačuvamo ovo blago. Možda se čovjek ne bi trebao čuditi, sudeći po nedostatku poštivanja, ljubavi i pažnje u međuljudskim odnosima Bosanaca i Hercegovaca, kako onda da očekujemo da ti ljudi znaju pružiti brigu životinjama, prirodi i okolišu? Ako nastavimo uništavati prirodu kao što uništavamo jedni druge, za 100 godina će se naše prirodne ljepote pretvoriti u velika smetljišta i skladišta otpada – kaže sagovornica.

Kaže kako je više puta slala e-mailove nadležnim u BiH kako bi dala svoj doprinos, pomogla u realizaciji projekata i unapređenju sredine, ali da čak nije dobila ni odgovor.

– Kad čitam vijesti da je Sarajevo najzagađeniji grad na svijetu, veoma me rastuži. Zagađenje koje smo mi sami sebi dozvolili da bi svaki pojedinac uživao u sopstvenom autu koje je potpuno bespotrebno za grad veličine Sarajeva – sad nas ubija. Može se reći da plaćamo veoma visoku cijenu našim zdravljem da bi se dokazivali kako možemo kupiti i vozati auto. To je za svakog pametnog čovjeka odraz malograđanstva i kompleksa materijalne imovine. Sarajevo nije grad konstruisan da svaki njegov građanin ima sopstveno vozilo. Sarajevu je potrebno da se riješi vozila u gradu, da se napravi brz i moderan javni prijevoz za sve ljude koji žele u grad, gradska bicikla za iznajmljivanje, moderni tramvaji i trolebusi. A sve javne garaže i parking mjesta da se premjeste van grada. U slučaju da se mora autom u grad, to bi se trebalo naplaćivati putarinom za ulaz u grad. Na taj način bi se znatno smanjio nivo zagađenja. Primjer na koji bi se mogli ugledati su Stockholm i Oslo jer ako nastavimo ovako, ne samo da ćemo imati prirodu punu smeća, rijeke bez riba i pitke vode, a pune plastičnih kesa, smtronosni zrak koji je najzagađeniji na svijetu, korupciju koja će pojesti sve i svakoga pametnog što već i radi (dosta vrijednog kadra odlazi, ostali bez znanja ostaju jer nemaju gdje) – kaže prof. dr. Muhić.

Ističe da nije lahko biti stranac u tuđoj zemliji, te da se puno više treba dokazivati.

– Naši ljudi su veoma obrazovani i pametni, ali nas pomalo koči naš mentalitet. Jedan papir ili diploma ništa ne znači ako vi to znanje ne možete koristit praktično da biste poboljšali sebi, a i svojim sugrađanima život. Ne volim kad me moji studenti zovu titulom jer to ne govori o meni kao osobi, ono što govori su moja djela kao čovjek, naučnik, moj doprinos ljudima i trag koji ostavljam iza sebe, ono po čemu će me ljudi pamtiti. Kad tako čovjek razmišlja, onda se trudi da ispuni i nadmaši odgovornost svoga znanja – kaže Muhić.

Pitali smo profesoricu Muhić za komentar na sve veći broj mladih koji napuštaju svoju domovinu.

– Mladi ljudi odlaze zato što ne vide perspektivu u svojoj zemlji i idu tamo gdje će se razvijati i gdje im se pruža prilika za bolju budućnost. U jednu ruku to može biti dobro za BiH, ukoliko se ti mladi ljudi poslije stečenog iskustva vani, vrate u svoju domovinu i primijene stečeno znanje. Ali to zahtijeva da Bosna i Hercegovina razvije mogućnosti da primi te ljude i ponudi im adekvatne poslove, gdje će se njihovo znanje iskoristiti za dobrobit naše države. Može se reći da BiH troši novac da edukuje mladi kadar, od kojeg druge zemlje imaju korist. Da bismo taj scenariji izbjegli, moramo se ugledati na zapad i početi raditi po principu da se poslovi dobijaju na osnovu znanja, radnog iskustva i talenta, a ne na osnovu veza i “čuvanju fotelja” – kaže, te dodaje kako je kroz život vodi citat njenog tate hadži Muhameda Muhića: “Dok pažnja traje i ljubav grije, život se smije”.