Sjećate li se mirisa svježe obrisane ploče i krede? Učionice osamdesetih nisu imale pametne ploče ni tablete, ali su imale dušu. Drvene klupe ispisane imenima simpatija, velika zelena ploča i neizbježna karta Jugoslavije na zidu činili su naš mali svijet. Spužva je uvijek bila mokra, a zvuk zvona za kraj sata bio je najljepša glazba. Bilo je to vrijeme kad se znanje prenosilo bez struje, a prijateljstva sklapala uživo, pod budnim okom drugarice učiteljice