Miroslav Ćiro Blažević: Još se okrećem za djevojkama

Za njega ne trebaju posebni uvodi, jer je on jedinstveni, neponovljivi, svima dragi Miroslav Ćiro Blažević. Legendarni nogometni trener i bivši selektor naše  reprezentacije svim srcem je vezan za Sarajevo i svoj rodni Travnik, a ljubav je uzajamna. Svim Bosancima i Hercegovcima njegovo ime mnogo znači. Iako ima 86 godina, i dalje se odlično osjeća, kako sam kaže, kao dečko, a to nam je sve ispričao u telefonskom razgovoru. Kroz smijeh, kako smo i naučili od Ćire Blaževića.

Bio je vrhunski, najbolji, neprikosnoven u svom poslu i ostavio je dubok trag svojim talentom, ali i osobenošću. Nedostaje mu Sarajevo, jer tu je, kaže, stekao duševnu kulturu kakvu samo Bosanci imaju. Trenersku karijeru počeo je vrlo rano, a prema ličnom priznanju, smatrao se prosječnim igračem pa je zato otišao u trenerske vode i vrlo brzo ulazi u historiju koju je Ćiro ispisao, postigavši nevjerovatne uspjehe. U srcu, na posebnom mjestu, čuva BiH i Bosance, a odmah je na početku razgovora za naš magazin rekao da nas mnogo voli i jedva čeka da dođe u posjetu. Čuva se od zaraze, vrijeme provodi u kući na moru, a nedostaju mu druženja. Sjajni nogomentni trener i legenda Ćiro Blažević za „Azru“ govori kako provodi dane, šta mu najviše nedostaje, a otkrio nam je i do sada manje poznate detalje iz svog života i mladosti.

Kako ste provodili posljednji period s obzirom na pandemiju?

– Ova neman koja hara svijetom poremetila je sve normalne planove i programe, tako da smo svi na neki način hendikepirani, ali čuvamo se. Pogotovo ljudi mog doba se moraju čuvati da ih ne „ćopi“ ovo zlo.

Sandra Simunovic/PIXSELL

 A, kako ste Vi sada?

– Trebalo se prilagoditi jednom novom životu koji se zove penzionerski. Ali, ja sam dobro. Osjećam se odlično, kao dečko sam. Normalno hodam, još se okrećem za mladim curama, to je jedino što mi je ostalo.

 Šta ste radili za vrijeme kolektivnog karantina?

– Provodio sam vrijeme u svojoj kući na moru, pa sam se tamo instalirao i nisam imao nekih kontakata. Sad sam malo kuražniji, jer sam se vakcinisao, pa se nadam da bi mene moglo ovo zlo zaobići, ali još se moramo čuvati, tako da se i dalje pazim da se ne zarazim.

 Kako inače brinete o svom zdravlju? Posvećujete li mnogo pažnje ishrani?

– Nisam neki gurman, ali kada se zaželim ćevapa, uvijek se počastim. Blizu kuće u kojoj živim je ćevabdžinica, u koju svratim i fino se najedem.

Šta Vam najviše nedostaje u ovo pandemijsko vrijeme?

– Nedostaju mi ljudi koje volim, a koji nemaju više optimizam i onaj osmijeh na licu. Svi su zabrinuti, svi su u problemima. Restrikcije su napravile imućne ljude i veliko siromaštvo, jaz je ogroman.

PIXSELL

Je li Vam teško padala izolacija i nedostatak društvenog kontakta?

– Jeste, ali ja sam jako discipliniran čovjek i sve ono što se mora nije teško.

Nedostaju li Vam putovanja?

– Putovanja su uskraćena manje-više svima, pa i meni. Nadam se da to neće još dugo trajati i da ćemo moći ubrzo se više kretati i družiti s ljudima, normalno i bezbrižno.

 Kada ste zadnji put bili u Sarajevu? Nedostaje li Vam Sarajevo?

– Nedostaje, naravno! Sarajevo je takav grad da ko jednom bude u njemu, uvijek mu nedostaje, ne može ga nikada zaboraviti i poželi da mu se uvijek vraća, a nekamoli meni koji sam takoreći odrastao u svom dragom Sarajevu i stekao duševnu kulturu, koju samo Bosanci mogu imati.

Koja Vam je najljepša uspomena u vezi sa Sarajevom?

– Kada smo išli u prvu ligu, a ja participirao u toj ekipi „Sarajeva“, to je bila jedna promocija koja se slavila na jedan vrlo spontan način. To mi je nezaboravno. Ali, također, jedna od dražih uspomena u vezi sa Sarajevom je jedna velika ljubav koju sam volio, a najveća ljubav je uvijek ona neostvarena, za kojom žudiš, a koju nisi mogao dokučiti i imati.

 A, ko je bila ta ljubav?

– Pa, ti! (smijeh)

PIXSELL

 Koliko vremena sad posvećujete sportu?

– Imam svoju obaveznu kompoziciju vježbi, koju napravim svaki dan, kako bih se mogao još održavati sa stanovitom ravnotežom, da mogu normalno hodati. Bojim se da ne bih hodao kada ne bih vježbao svaki dan.

Je li Vam ostala neka neostvarena želja u životu?

– Svi imamo, dijete moje, neostvarenih želja. Pogotovo kad dođeš u jesen života, onda shvatiš da si mnogo toga profulao.

A, šta mislite da ste profulali, s obzirom na to da imate jednu vrhunsku karijeru iza sebe?

– U biti, nemam mnogo prava da se tužim. Imao sam uspješan život, napravio sam karijeru, ali ono što me osobito veseli jeste da sam više puta obradovao ljude. Tako da se vrlo rado sjećam tih momenata kao i trenutaka kada sam s „Dinamom“ bio prvi, s Hrvatskom bio treći u svijetu, potom vodio pet reprezentacija… To su sve činjenice koje mi ne daju za pravo da budem nezadovoljan.

Vi ste legenda i svi Vas tako opisuju. Šta Vi na to kažete?

– Imam jedan Božiji dar da ne uzimam to nikad tako da bih se mogao praviti važan. Ja sam običan čovjek, svako može sa mnom pričati, zaustaviti me i tražiti da popijemo kafu, slikati se i, da budem iskren, najsretniji sam na svijetu kada se to dogodi. Moj prijatelj s kojim često provodim vrijeme pita me: „Pa kako tako možeš“, a ja mu kažem: „Ja bih platio nekome ko dođe da se sa mnom slika“, jer, dok to traje, dotle i ja trajem.

PIXSELL

 Koji lični uspjeh Vam je najdraži? Čime se najviše ponosite?

– Ponosim se činjenicom da sam u poslu, koji je više avantura nego posao, bio veoma uspješan i da sam dugo trajao, 60 godina sam bio neprekidno trener.

Živjeli ste svuda po svijetu, gdje Vam je bilo najbolje?

– U Kini!

Zašto u Kini?

– Oni su najbolje plaćali, i to solarno. (smijeh)

Kako gledate na pokušaj osnivanja nogometne lige bogatih klubova?

– To je utopija, nije vrijedno nikakvog značaja; to nije moglo proći, što sam odmah predvidio i rekao, i hvala Bogu da je tako.