Mirza Alihodžić: U tramvaj i prodavnice ne mogu ući, a visoki su i trotoari

Na današnji dan obilježava se Međunarodni dan osoba s invaliditetom.

Ratna dešavanja mnogima su promijenila živote iz korijena, a Mirza Alihodžić je jedan od takvih. Njega je 26. februara 1995. godine na Dobrinji snajperski metak teško ranio i sa samo 14 godina ostao je vezan za kolica cijeli svoj život. Danas je civilna žrtva rata.

U razgovoru za “Avaz” Alihodžić je rekao kako ga ljuti što civilne žrtve rata nemaju jednaka prava kao RVI i da je mnogo puta do sada osjetio diskriminaciju na svojoj koži.

– Svake tri godine jedni te isti dobivaju automobile, dok mi ostali nemamo ništa. Nema jednakosti, oni imaju benefite od nabavke kolica, ortopedskih pomagala, vozila, dobivaju kvalitetna kolica jer imaju veći budžet. Imaju benefite po pitanju zapošljavanja, i njihove porodice se zapošljavaju, a mi ništa. Imaju olakšice po školama i fakultetima… – kaže Alihodžić.

Ističe da se susreće sa velikom diskriminacijom.

– Po UN-ovoj konvenciji o pravima svi bi trebali biti jednaki, ali eto civilne žrtve rata nisu – kaže Alihodžić. 

Sa suprugom živi na Stupu i svakodnevno se susreće i sa preprekama u Sarajevu.

– Skoro svaka prodavnica ima stepenicu. Pa onda stojim ispred vrata i prodavačici govorim šta mi treba. Ne mogu da uđem da biram šta ću, da pogledam, nego kažem njoj. U većim tržnim centrima je bolje, sve je prilagođeno osobama sa invaliditetom. Također, imamo problem sa gradskim prijevozom. Sreća nam je pa posljednjih godina vozi Centrotrans koji ima tu neophodnu rampu, pa lako uđemo u autobus. Tramvaji su problem i običnim ljudima, zdrav čovjek nogu slomi kad izlazi, a ne ja – kaže Alihodžić.

Trotoari nisu prilagođeni osobama koje su u kolicima. Čak i kad je visina tri do pet centimetara, njima to predstavlja problem.

Ipak, naglašava da je najveća diskriminacija što civilne žrtve rata nemaju jednaka prava kao drugi.

– Mi nemamo nikoga. Imamo Udruženje – Unija civilnih žrtava rata  rata koje za mene lično ništa nije uradilo. Ljudi nisu uključeni u politiku, ne bore se za naša prava koliko to rade RVI udruženja. 

Uputio je i kritiku jer država nije u stanju da finansira barem jedan pokušaj vantjelesne oplodnje.

– Kompletan iznos, i operacija mikrotese, i operacija umjetne oplodnje supruge, košta 10.000 KM, uključujući sve injekcije, hormonalne terapije koje suprugi trebaju. To je zaista tužno. Svaka država na svijetu se bori da raste natalitet, jedno kod nas ne brinu o tome, nemaju sluha – dodao je Alihodžić.

Veliki je navijač FK Sarajevo i svaki odlazak na utakmice voljenog tima za njega predstavlja najveću sreću.

– Nedostaju utakmice, kada je neko “bolesnik”. “Ko te nije volio, nije ni obolio” je naša parola, nas 4.000 bolesnika bi i sada po ovim minusima bili na Koševu i bodrili Klub. Posljednje utakmice su za srčani udar. 

Ne bih prepotentno da zvučim, ali sam 100 posto siguran da ćemo odbraniti titulu. Realno gledajući, pored svih oscilacija Sarajevo sigurno ima jednu najkvalitetniju ekipu – rekao je Alihodžić.

Avaz