Portal 072info

Mit o Nijemcima: Ne rade više od nas, ali rade nešto drugo

Prosječni Prus i Bavarac kulturno su različiti poput neba i zemlje, a obojica su Nijemci

Od ljeta 2011. Giulia Pines radila je u maloj turističkoj agenciji u Berlinu i nekoliko godina stalno i iznova suočavala se sa zagonetkom: stalno su joj dolazili klijenti koji su doslovno držali avionske karte za nigdje. Putnički avioni doslovno bi trebali poletjeti svakog trenutka, ali aerodroma s kojega bi trebali poletjeti – naprosto nije bilo, piše ona za BBC.

“Aerodrom Berlin-Brandenburg bio je ogromno gradilište južno od glavnog grada: projekat je probio milijarde eura iz okvira predviđenog i nije ni blizu otvaranju. Pa, šta se dogodilo njemačkoj učinkovitosti?”

Ako zakašnjela zračna luka nije bila dovoljna, otkrit ću vam tajnu: njemačka učinkovitost je mit, s korijenima u religiji, nacionalizmu, prosvjetiteljskoj misli i nekoliko velikih ratova. Možda je vrhunac i doživjela u 20. stoljeću, ali je nastavila živjeti onako kako svijet vidi Nijemce – uprkos ratu koji ih je uništio, zidu koji ih je podijelio, valuti dizajniranoj da ih oslabi i uprkos finansijskoj krizi, Njemačka je i dalje na vrhu.

Samo s izuzetkom aerodroma. Slično kao i njemački humor, njemačka učinkovitost (ili njen nedostatak), često je vruća tema među posjetiocima; oni se čude vozovima koji prate rasporede u minutu, savršenim autocestama na kojima se čini da njemački proizvedeni automobili voze warp-brzinom, dok istodobno statistički imaju vrlo malo nesreća i, konačno, omiljena primjedba svakog stranca, građani koji čekaju signal prije nego što prijeđu ulicu – i još vas opominju ako ne činite to isto.

Bavarci puno bliži nama nego

Prusima Ipak, ono što brkaju s njemačkom učinkovitosti je, u mnogim slučajevima, njemačka sklonost pravilima – osobina koja strance jednako zbunjuje.

Dok apsolutno poštivanje pravila može pomoći u izvršavanju svakodnevnih zadataka, to ne mora vrijediti kad je riječ o velikim, značajnim projektima nacionalnog značaja. Berlinska kultura odavno čeka stalno prolongiranu obnovu državne opere, a u Hamburgu su svjedočili nevjerovatno rastućem trošku gradnje nove filharmonijske dvorane. Razgovor o njemačkoj učinkovitosti uvijek se svodi na Prusku.

Poznato po militarizmu, nacionalizmu i nemilosrdnoj radnoj etici, kraljevstvo se održalo stoljećima, da bi na vrhuncu, u 19. stoljeću, obuhvatalo većinu sjeverne Njemačke i današnje Poljske. Navodno, dok su sjeverni Prusi, potpuno lišeni humora, bili zaokupljeni marširanjem unaokolo i uzgajanjem krompira na neplodnoj zemlji, Bavarci su se sretno bavili svojim pivom u toplijim klimatskim uvjetima.

Razlike između Prusa i Bavaraca još je i povećalo to što su Prusi usvojili luteranski protestantizam. Martin Luther je zamislio novu vrstu njemačkog kršćanstva daleko izvan katoličkih granica Svetog Rimskog Carstva, a njegovi su spisi dodatno oblikovali sliku Nijemaca kao tvrdokornih, kao onih koji poštuju zakon i autoritete, nimalo slučajno istih osobina koje će Hannah Arendt posmatrati tokom suđenja Adolfu Eichmannu kada je skovala pojam ‘banalnost zla’ kako bi objasnil kako je Njemačka mogla podleći nacizmu.

Pruska nije samo bila ona koja je predvodila s ovim karakteristikama; ona je od njih napravila osobine cijele nacije. Do sredine 19. stoljeća Njemačka je bila tek samo malo više od skupine rascjepkanih kraljevstava koja su se tek povremeno okupljala oko graničnih sporova s Francuzima ili Slavenima.

Pruska je sve to promijenila ušavši u bornbu protiv Napoleona III u francusko-pruskom ratu (1870.-71.) i stala upravljati zemljom u pravcu onoga što je počelo izgledati kao današnja Njemačka.

Prema Jamesu Hawesu, autoru Najkraće historije Njemačke (2017.), ta je pobjeda zapravo učvrstila sliku njemačke učinkovitosti. Britancima u ranom 19. stoljeću “Njemačka je izgledala poput neke vrste nazadne zemlje … Iznenada, naizgled preko noći, slomili su Francuze … glavnu vojnu silu u Evropi.

U to vrijeme to se činilo poput kakvog uvrnutog, crnog čuda”. Odjednom se rasplinula slika mnoštva romantičara i filozofa koji piju vino, slika tamnih šuma i brda i usamljenih putnika po njima koji gledaju maglovite priziore poput onih slikara Caspara Davida Friedricha.

Sva Njemačka odjednom je bila zarobljena militantnom Pruskom, a cijela Evropa je znala da su Prusi bili narod koji je valjalo držati na oku.

Dvije dehumanizacije, pa dvije humanizacije slike o Nijemcima

Početkom Prvog svjetskog rata, to je bilo više od pukog straha od ‘drugih’, objasnio je Hawes.

“Ako svijet želite učiniti sigurnim za demokratiju … stvar je praktičnosti uvjeravati da je vaš neprijatelj u njemu toliko uvrnuto čudan da je skoro pa uljez u njemu sa svojom nadljudskom lukavosti”. Propagandni plakati svjetskog rata u berlinskim Deutsches Historisches Muzej potvrđuju taj mit, oni prikazuju, među ostalim, lice njemačkog Kaisera montirano na paukovo tijelo i općenito promovišu sliku Nijemaca kao sveznajućih, svevidećih i sveprisutnih.

Ali, zašto ovakva opsjednutost njemačkoj učinkovitosti opstaje čak sve do danas, iako bi bilo za očekivati da ju je razbila pobjeda Saveznika 1945. godine? Markus Hesselmann, lokalni urednik u Tagesspiegelu, ima ideju, premda nije baš voljan ratrubiti je na sve strane: ‘U Velikoj Britaniji … postoji vrlo čudna vrsta fascinacije, moram biti vrlo oprezan kako se izraziti, nacističkom Njemačkom.

Tamo postoji želja da se, gledajući na Njemačku, skinu sve one loše stvari, kao što je nacizam, a ostave samo one koje se poštuju.’

Pripadnici Savezničkih snaga, s Amerikancima i Britancima među njima kao onima koji su ih vodili, naprosto su se željeli diviti tome kako su Nijemci, iako teško uzdrmani reparacijama iz Prvog svjetskog rata, na kraju ipak uspjeli povesti Drugi svjetski rat, iako su baš te sankcije iz prvog rata bile dijelom odgovorne za taj drugi rat.

Oni jednostavno vole vjerovati da je Wirtschaftswunder ili ‘ekonomsko čudo’ 1950-ih i 60-ih godina posljedica nemilosrdno učinkovite radne etike, pritom zanemarujući koliko novca je sa Zapada bilo upumpano u Zapadnu Njemačku kako bi ju se održalo protiv Rusa.

Kao što Hawes ističe, mit ‘nema nikakve veze s historijom, u puno većoj mjeri ima veze s maštom’. Na kraju dolazimo do toga da u stvaranju mitova Nijemaca, mi zapravo stvaramo mit o sebi. To možda niko ne zna bolje od Nijemaca koji žive negdje drugdje; od onih koji su se nastanili u Velikoj Britaniji kao u inostranstvu i naišli su na stroga pravila i beskrajnu birokratiju u svakodnevnom životu, čak i u slučaju javnih radova kao što je inače berlinska zračna luka.

Fantastična je ta ironija sudbine koja je dovela do toga da danas neopisivo izmučena zračna luka organizuje čak i turističke obilaske. I što, sada turisti osim berlinskih znamenitosti poput DHM-a, spomenika kao što su Brandenburška vrata, berlinski Stup pobjede, spomenika Holokaustu koji izaziva žmarce, turisti na svoj itinerer mogu dodati i jednu modernu njemačku idiotariju.

Prema Josephu Pearsonu, koji istražuje njemačke posebnosti na svom blogu ‘Needle’ i u svojoj nadolazećoj knjizi ‘Berlin’, berlinsku zračnu luku koja toliko kasni, ne bi trebalo pljuvati, nego čak i slaviti, i to baš zato što je u suprotnosti s dugogodišnjim mitom o Nijemcima.

Kada se dogodi da stvari poput ove zračne luke ne funkcioniraju, “to onda Nijemce humanizira, vraća im ljudskost, to onda pokazuje da se oni baš i ne uklapaju tako lako u stereotipe koje stranci mogu imati graditi o njima”, kazao mi je Pearson. “Svaki primjer njemačke neučinkovitosti čini me sretnim jednako kao što me istodobno i frustrira.”

Express.hr

Podijelite članak