Mladi na prvi posao u struci čekaju do pet godina

Prema podacima Unije za održivi povratak ove godine BiH je napustilo 180.000 ljudi. Grad veličine Banjaluke, ali to čini se, odgovorne ne zanima.

Nevoljni slušati priče o ratu, izmjenama Izbornog zakona, prenosa nadležnosti i ostalih zagorjelih jela iz političke kuhinje, mladi odlaze. Ne žele ni biti u društvu koje je korumpirano i u kojem na prvi posao u struci čekaju godinama. Zašto mladi odlaze, šta ih tišti i kako to šteti Bosni i Hercegovini, pitali smo sociologa, jednog od autora studije o mladima i profesora Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Amera Osmića.

Samo ove godine iz BiH je, prema nekim procjenama, otišlo 180.000 ljudi, kao sociolog, ako se migracije nastave ovim tempom, kakva nas BiH očekuje za 5-10 godina?

Treba biti oprezan sa prognoziranjem i licitiranjem brojeva onih koji su napustili BiH, razlog tome jeste činjenica što nažalost nemamo zvanične podatke o broju građana Bosne i Hercegovine koji su trajno ili privremeno napustili Bosnu i Hercegovinu da bi preciznije mogli operirati ovim pokazateljima. Dakako, da je trend odlaska iz Bosne i Hercegovine prisutan i skoro sva istraživanja pokazuju da ovaj trend u posljednjih nekoliko godina ne jenjava, naprotiv čini se da se samo intenzivira. Društvo koje gubi stanovništvo koje je u najboljoj reproduktivnoj ali i radnosposobnoj dobi nužno se suočava sa posljedicama koje su katastrofalne, raste prosječna starost stanovništva, konkurentnost u poslovima koji iziskuju visoke kvalifikacije ne postoji što dovodi do usporenog napretka društva u cjelini. Ako se sada još referiramo na brojke i evo uzmemo podatak Unije za održivi razvoj sa određenom rezervom i kažemo da je otišlo manje stanovnika, recimo 140.000 većinom mladih kvalificiranih ljudi, i prostom matematikom dolazimo do podatka da je to dnevno 384 osobe, naše radne kolege, prijatelji, rodbina i naposljetku otac, majka, brat, sin. Ovaj trend se ne vidi jasno i “golim okom” u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru ili Tuzli, ali itekako se vidi u manjim sredinama pogotovo u Krajini i srednjoj Bosni gdje ljudi koriste prvu priliku i bez mnogo razmišljanja primarno zbog nedostatka perspektive napuštaju domove.

Često slušamo kako mladi odlaze iz BiH zbog veće zarade, boljih uslova života, ali do kojih rezultata ste Vi došli u ranijim istraživanjima? Koji su stvarni razlozi odlaska mladih?

Uopćeno kazano, mladi ljudi odlaze najčešće zbog percipiranog nedostatka perspektive ili osjećaja besperspektivnosti, što se ogleda u skoro svim elementima društva, nepovjerenje u donosioce odluka, institucije, od bezbjednosnih, preko zdravstvenih i obrazovnih do pravosudnih ali i činjenica da mlada osoba u prosjeku pet godina čeka na prvi posao. Percipirani visok nivo korupcije u bosanskohercegovačkom društvu dodatno čini mlade ljude odlučnijim da svoju budućnost vide van granica Bosne i Hercegovine. Dakle, generalno mladi ljudi zapravo traže sigurno okruženje unutar kojeg mogu živjeti pristojan život i imati povjerenje u društveni aparat koji će im u onom trenutku kad im treba pomoć uistinu i pomoći.

Koje su to okolnosti koje mladima život u BiH čine nesnošljivim?

Kao što sam prethodno naveo, mladi ljudi u prosjeku čekaju pet godina na posao za koji su se školovali, zatim prosječna plata u Bosni i Hercegovini je među najnižim u regiji i prema stavovima mladih ljudi nije dostatna za prosječni životni standard, dok je prosječna potrošačka korpa miljama daleko od onog što osoba može zaraditi. Mladi ljudi u Bosni i Hercegovini ne traže mnogo, zapravo žele samo ono što vide da njihovi vršnjaci u zemljama zapadne Evrope stiču svojim kvalifikacijama i radom. Dakle, nesnošljivim se prema stavovima mladih ljudi može ocijeniti ukupni društveni ambijent koji se akumulira gotovo od prestanka rata, jer su mladi po vlastitoj percepciji ali i mjerljivim pokazateljima naprosto marginalizirani u bh. društvu na način da vrlo teško ostvaruju prava koja njihovi vršnjaci u zemljama Zapadne Evrope imaju.

Univerzitetski ste profesor, vjerujem da ste u kontaktu sa nekim svojim studentima, koliko njih ostaje u BiH, koliko njih ode?

Nažalost, stičem utisak da danas mnogo više mladih ljudi razmišlja o odlasku nego o ostanku u Bosni i Hercegovini, pa tako i svoje obrazovanje i kvalifikacije podređuju tom cilju, odnosno često se bira posao ili kvalifikacija koja je deficitarna u nekoj od zemalja Zapadne Evrope. Ako gledamo studente s kojima sam ja imao priliku da razgovaram mnogi odlučuju da prvo pokušaju da pronađu posao (dok čekaju termin u ambasadi) u struci, ali nakon nekoliko neuspjeha većina njih odlučuje da ode. Danas kad razgovarate sa mladim ljudima endemične vrste su oni mladi ljudi koji nemaju namjeru nakon tercijarnog nivoa obrazovanja da napuste zemlju, češće se razgovara koja država ili grad nudi najbolje životne uslove u Zapadnoj Evropi nego koje mogućnosti imaju ukoliko ostanu u Bosni i Hercegovini. Nadalje, mladim ljudima u BiH je potrebno da imaju konkretne poticaje za pokretanje vlastitog biznisa, porezne olakšice pri sklapanju braka, zatim stvaranju porodice, itd. Ove mjere dale bi jasan signal mladim ljudima da država ima kratkoročne, srednjoročne i dugoročne strategije i da su mladim u tim planovima bitan element društva.

Koliko su mladi u BiH obrazovani, koliki je stepen obrazovanja mladih procentualno?

Opet, vrlo je teško govoriti o nivou obrazovanja mladih ljudi jer nemamo zvanične statistike jer su promjene u populaciji u Bosni i Hercegovini prilično dinamične, ono što možemo konstatirati i što je činjenica, a pokazala je i PISA, jeste da po funkcionalnoj pismenosti zaostajemo za zemljama u regionu, a pogotovo za većinom zemalja u zapadnoj Evropi, to nam pokazuje da naši obrazovni sistemi nisu tako koncipirani da obrazuju mlade ljude da steknu znanja i vještine koje im omogućuju kontrolu vlastitog života na kvalitetan način. Također kada je riječ o visokom obrazovanju, istraživanja pokazuju (Studija o mladima) da tek svako deseta mlada osoba nakon srednje škole odlučuje da upiše tercijarni nivo obrazovanja, što je iznimno porazan pokazatelj. Nadalje, obrazovni sistemi u Bosni i Hercegovini imaju mnogo nedostataka, a jedan od osnovnih jeste da se naše obrazovanje svodi na reprodukciju sadržaja a jako malo se daje pažnje kritičkom promišljanju i analizi te adekvatnim poticajima učenicima u područjima gdje bi mogli biti uspješni. Stičem dojam da nedostaje aktivna saradnja između donosioca odluka, menadžmenta škola, nastavnog osoblja i učenika, koja bi za posljedicu imala lakše i brže savladavanje nastavnog gradiva koje se nužno mora reformirati u skladu sa potrebama društva i novih okolnosti.