Može li izvinjenje Milivoja Petkovića upućeno Bošnjacima postati historijski dokument?!

“Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima”. Ta je rečenica nedvosmislena i bez dvojbi. Ona poručuje: odgovoran sam; svjestan sam toga; kajem se i žalim zbog žrtava

Piše: Boris Pavelić

Ako postoji ijedan način da se ublaže patnje ratnih žrtava, to je iskrena isprika odgovornih. Takvu je ispriku u ponedjeljak uputio Milivoj Petković, ratni zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), osuđen pred Haškim sudom na dvadeset godina zatvora zbog ratnih zločina HVO-a nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini 1993. i 1994. godine.

“Danas, osam godina nakon prvostupanjske presude i četiri godine nakon konačne presude, imam potrebu reći i Vama i svima drugima da ja prihvaćam presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen”, napisao je Petković u poruci sucu Carmelu Agiusu, predsjedniku Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MMKS), pravnog nasljednika Haškog suda.

U svojoj je poruci Petković izravno spomenuo i žrtve. “Prihvatio sam kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima. Imam ljudsku potrebu da to kažem, iako sam svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilije”.

Petković je izrazio i svijest o tome kakav bi učinak morale imati geste poput njegove. “Priznanje počinjenih zločina, iskreno kajanje i izražavanje sućuti obiteljima stradalih jedini je način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima u BiH i cijele bivše Jugoslavije. Nadam se da će ova moja izjava barem malo tome pridonijeti.”

U svojoj je poruci Petković izravno spomenuo i žrtve. “Prihvatio sam kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje…

“To je najviše što ja u ovim okolnostima mogu učiniti”, napisao je dalje. I, pred kraj, poantirao, što je još važnije, “kao vojnik”: “Vjerujem da se svaki konflikt ili nesporazum među narodima na području BiH može i mora rješavati isključivo pregovorima i dogovorima. Nikako i nikada više nasiljem i ratom. Ovo kažem kao vojnik i to moje uvjerenje nije od jučer. “

Jedan od najsnažnijih iskaza svijesti o odgovornosti

Na početku pisma, Petković je priznao vlastitu emotivnu zatvorenost, što su neki znali tumačiti kao vrlinu, a neki drugi kao bešćutnost: “Ja doista nisam osoba koja lako izražava emocije, ali to ne znači da ih nemam ili da ih ne proživljavam. Moja suzdržanost u pokazivanju emocija vjerojatno je posljedica mog vojničkog obrazovanja i odgoja jer sam gotovo cijeli život bio vojnik”.

No, nastavio je: “Kako god bilo, uvjeravam Vas, gospodine predsjedniče, da to ne znači i moju bezosjećajnost ili nedostatak empatije prema drugima. Poštovani gospodine predsjedniče, od ratnih događaja u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, u kojima sam sudjelovao, prošlo je skoro 30 godina.

Od tada nije prošao ni jedan jedini dan, a da mi se slike ratnih strahota ne vraćaju u sjećanja. Znam da će tako biti do kraja mog života. S time živim i s time se nosim kako najbolje mogu”.

Potom je osuđeni ratni zapovjednik HVO-a dodao: “Rat je ljudska tragedija i zlo. U ratu i dobri ljudi mogu svojim djelima ili propustima pridonijeti počinjenju zločina.”

To kratko pismo jedan je od najsnažnijih iskaza svijesti o odgovornosti koje je ijedan osuđenik za ratne zločine HVO-a nad Bošnjacima izrekao do dana današnjega. Pismo Milivoja Petkovića, jednom riječju, ima potencijala da postane – povijesni dokument

Za razliku od nekih drugih priznanja krivnje pred Haškim sudom, Petkovićeva je isprika bezuvjetna. U njoj nema “ali”, niti pokušaja da se opravda vlastita odgovornost. Jasna je, kratka, na traži opravdanja, ne nudi izlike, ne zahtijeva razumijevanje za ono što se 1993. i 1994. događalo na području sukoba HVO-a i Armije BiH.

To kratko pismo jedan je od najsnažnijih iskaza svijesti o odgovornosti koje je ijedan osuđenik za ratne zločine HVO-a nad Bošnjacima izrekao do dana današnjega. Pismo Milivoja Petkovića, jednom riječju, ima potencijala da postane – povijesni dokument.

Iz nekoliko razloga. Jedan, onaj osobni, već smo spomenuli: za razliku, primjerice, od priznanja krivnje i žaljenja koje je na suđenju u Haagu gotovo uvjetno izrekao Ivica Rajić, ratni podređeni Milivoju Petkoviću i krivac za ubojstva Bošnjaka i razaranje Stupnog dola kod Vareša u srednjoj Bosni, Petkovićevo je prihvaćanje krivnje potpuno, a isprika žrtvama bezuvjetna. “Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima”. Ta je rečenica nedvosmislena i bez dvojbi. Ona poručuje: odgovoran sam; svjestan sam toga; kajem se i žalim zbog žrtava.

Takva, nedvosmislena i jezgrovita, ali snažna isprika, tvori još važniju poruku kada znamo da ju je izrekao jedan od najviših ratnih zapovjednika HVO-a.

Kakav će to efekat imati u Hrvatskoj?

Milivoj Petković je bio u najvišem vrhu HVO-a tijekom cijelog razdoblja neprijateljstava i rata HVO-a i Armije BiH: načelnik Glavnog stožera HVO-a bio je od 26. travnja 1992 do 24. srpnja 1993. godine, te opet od 26. travnja 1994. do 5. kolovoza 1994., dok je od 24. srpnja 1993. do 26. travnja 1994. bio zamjenik zapovjednika Glavnog stožera HVO-a.

Milivoj Petković prvi je visoki vojni zapovjednik HVO-a koji je prihvatio krivicu i odgovornost za ratne zločine za koje je osuđen.

Takva, nedvosmislena i jezgrovita, ali snažna isprika, tvori još važniju poruku kada znamo da ju je izrekao jedan od najviših ratnih zapovjednika HVO-a

Namjerno ističemo oba pojma: “krivicu i odgovornost”. Jer, Petković u svome pismu zasigurno nije slučajno učinio to isto: napisao je da “prihvaća presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen”.

Petković nije osuđen zbog toga što je osobno činio zločine. Ne, nije ih činio. Nikoga nije ubio; nikoga udario; nikome ništa uzeo. Ali, sud ga je osudio na tešku kaznu od dvadeset godina zatvora, i to za cijeli niz iznimno teških zločina.

Samo u Mostaru, primjerice, za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstvo, silovanje, hotimično lišavanje života, deportaciju, protupravna deportacija civila, nehumana djela prisilnog premještanja, nečovječno i okrutno postupanje, protupravni napad na civile, bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom…

Milivoj Petković osuđen je po zapovjednoj odgovornosti: znao je za zločine, prihvaćao ih je, i nije sprečavao, niti sankcionirao. Sudjelovao je u udruženome zločinačkom pothvatu protjerivanja Bošnjaka s dijela BiH koji je trebao postati ekskluzivno hrvatski, ili dio Hrvatske.

I sada je prihvatio odgovornost. To priznanje najvišega vojnog zapovjednika hrvatskih snaga u BiH trebalo bi, da je u Hrvatskoj iskrene volje za suočavanjem s posljedicama rata u Bosni i Hercegovini, imati efekt osvješćujuće eksplozije: od toga da najviši vojni zapovjednik HVO-a prihvaća vlastitu odgovornost za zločine za koje ga je osudio Haški sud, ne može biti većega priznanja vjerodostojnosti rada tog suda te činjeničnim nalazima i pravosudnim zaključcima koje je donio.

Poslije Petkovićeva priznanja, ne bi smjelo biti više nikakve dvojbe u to je li presuda Haškoga suda šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne vjerodostojna ili nije – sa svim posljedicama koje to podrazumijeva.

Veliko je, međutim, pitanje hoće li takve dvojbe uistinu nestati. Jer, one su posljednjih godina postale rutinski dio hrvatskoga političkog i-ne-samo-folklora. Jasno se to vidjelo nakon što je Slobodan Praljak, Petkovićev suoptuženik za ratne zločine, fatalnom, nedopustivom pogreškom sigurnosnih službi Haškog suda, na izricanje presude uspio prokrijumčariti otrov, te pred kamerama počiniti samoubojstvo u trenutku izricanja kazne.

Poslije Petkovićeva priznanja, ne bi smjelo biti više nikakve dvojbe u to je li presuda Haškoga suda šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne vjerodostojna ili nije – sa svim posljedicama koje to podrazumijeva

U Hrvatskoj je to izazvalo val bijesa, negiranja i poricanja legitimnosti Haškog suda – istog onog suda koji je Hrvatska veličala kada je oslobodio Antu Gotovinu i Mladena Markača – s vrhuncem u velikome skupu u slavu Slobodana Praljka, na kojemu se, u reprezentativnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u središtu Zagreba, okupila većina hrvatskih ratnih zapovjednika.

Milanović negirao presudu

No manji bi problem bio da su samo umirovljeni ratni zapovjednici izrazili negodovanje haškom presudom čelnicima HVO-a: tu je presudu otvoreno negirao čak i predsjednik Republike Zoran Milanović, i to baš na primjeru – Milivoja Petkovića!

U travnju ove godine, nakon što je na Pantovčaku primio umirovljene generale HVO-a, među kojima i osuđenika za ratne zločine Tihomira Blaškića, Milanović je novinarima rekao doslovno ovo: “Milivoj Petković nije ratni zločinac.”

“Primit ću i Milivoja Petkovića kada iziđe iz zatvora, a to će, nadam se biti uskoro, zato što on nije ratni zločinac. To da je odgovarao za određene prijestupe – je. Ovo što je Blaškiću dosuđeno je politička presuda, kao i Petkoviću”, izjavio je hrvatski predsjednik.

A sada je, eto, sam Petković priznao da presuda – nije bila politička. Petković je, naprosto, priznao da jest počinio ratne zločine.

Time je prihvatio osobnu odgovornost, ali i podučio hrvatskog predsjednika da kategorija “ratnog zločinca” nije prije svega moralna – jer “u ratu i dobri ljudi mogu svojim djelima ili propustima pridonijeti počinjenju zločina” – nego pravna, kaznena, društvena kategorija, i da svatko tko pristaje sudjelovati u ratu, ako je imalo častan, ima i dužnost da prihvati sve posljedice koje to sudjelovanje može uzrokovati – a ako ih ne prihvati, podložan je pravdi, koja ne zastarijeva.

U travnju ove godine, nakon što je na Pantovčaku primio umirovljene generale HVO-a, među kojima i osuđenika za ratne zločine Tihomira Blaškića, Milanović je novinarima rekao doslovno ovo: “Milivoj Petković nije ratni zločinac”

I zato je pismo Milivoja Petkovića izvanredno važan dokument, s potencijalom da postane povijesna pouka: ono bi trebalo prekinuti sve dileme oko činjenične, pravosudne i svake druge vjerodostojnosti presude Haškog suda za Herceg-Bosnu, te zaustaviti negatorske pokušaje hrvatskih političara da zaobiđu suočavanje s odgovornoću svojih prethodnika za pokušaj komadanja susjedne države.

Slučaj Miroslava Brala

Milivoj Petković, dakle, učinio je svoje. Kako je sam priznao, to je “najviše što ja u ovim okolnostima mogu učiniti”. Uistinu, u ovim okolnostima je najviše: jer da je 1993. pokušao učiniti nešto, zasigurno bi mogao i više.

Ali nije, pa sada žrtve, a s njima i društva u BiH i u Hrvatskoj, snose posljedice. Sve što u ovome trenutku još možemo, jest nadati se da važno pismo Milivoja Petkovića, ni na osobnoj, ni na kolektivnoj, pa ni na političkoj razini, neće izazvati učinak sličan onome kakav se dogodio u slučaju Miroslava Brala, ubojice HVO-a iz srednje Bosne.

Taj je čovjek u izjavi priznanja i kajanja pred Haškim sudom 2005. godine, rekao: “Kriv sam i duboko se kajem”.

Četrnaest godina kasnije, u zatvoru u Švedskoj, švedskim liječnicima koji su procjenjivali njegovu sposobnost za prijevremeno oslobađanje, izjavio je ovo: “Ni zbog čega ne žalim. Ne mislim da sam učinio išta loše. Bio sam vojnik. Samo sam radio svoj posao.” piše AJB.