Može li se zaratiti na Balkanu

Trgovina oružjem u svijetu je na najvišem nivou još od kraja Hladnog rata, a nakon godina štednje, zemlje regije su odlučile slijediti taj trend. Tako će Srbija dobiti avione i tenkove iz Rusije i Bjelorusije, ali i oklopne transportere iz Sjedinjenih Američkih Država, dok Hrvatska kupuje američke helikoptere.

Kako su na području Zapadnog Balkana tenzije proteklih nekoliko godina na višem nivou nego uobičajeno, a još su svježe rane od sukoba devedesetih godina prošlog stoljeća, nabavka naprednog oružja uz zapaljivu retoriku od regije pravi potencijalno bure baruta.

Ta zapaljiva retorika je posljedica interesa velikih sila, ocjenjuje Nedžad Ahatović, profesor odbrane i sigurnosti iz Sarajeva. Kako kaže, Rusiju iritira proširenje NATO-a na Balkanu, te podsjeća da je Crna Gora na vratima Sjevernoatlantskog saveza, sljedeća na redu je Bosna i Hercegovina…

“Rusija čini sve što joj je dozvoljeno, ali i ono što nije, da svoje interese na Balkanu održi onakvim kakvi joj odgovaraju. I ovo što se dešava u Makedoniji je posljedica svih tih odnosa između Moskve i Washingtona”, dodao je Ahatović.

Igra u tuđem dvorištu

Sociolog i politički analitičar Milan Nikolić iz Srbije navodi da se “velike sile uvek rado igraju u tuđem dvorištu. To im je postao hobi”. Osim oružja koje Hrvatska dobija od Zapada te onog kojeg Srbiji daje Rusija, Nikolić podsjeća da je i ovih dana aktuelno formiranje vojske Kosova, “koju će, kako se čini, podržavati Washington”.

Nikolić navodi da Zapadni Balkan više nije značajno strateško područje, ali da to ne sprečava domaće političare da stvaraju tenzije, “jer se dodvoravaju velikim silama”.

“Ovde imamo situaciju da jedni govore: imam bogatog rođaka u Americi pa će mi poslati to, a ovaj drugi kaže: imam ja rođaka u Rusiji, koji će mi poslati ono… zbog čega dolazi do određene eskalacije odnosa, umesto da se bavimo svojim jadnim ekonomijama, jer je to najbitnije. Oni troše pare na starudiju koju treba održavati, u koju treba ulagati sredstva, a to je jedna velika glupost. Bolje bi im bilo da se posvete svojim ekonomijama”, ocijenio je Nikolić.

Iako se naši političari vole busati u prsa, oni ustvari ne odlučuju hoće li doći do ozbiljnog konflikta, dodao je Ahatović, već će se ta odluka donijeti u dalekim centrima moći. Srećom, vrlo male su šanse da do oružanog sukoba zaista i dođe, ocijenio je sarajevski vojni analitičar. Razlog za to je što su zemlje regije suviše siromašne.

Kratkotrajni sukob

“Ako do takvog sukoba i dođe, u šta čisto sumnjam, on bi najduže mogao trajati sedam, osam dana. Jednostavno, ovdje niko nema para za tako nešto”, navodi Ahatović, te kao primjer nedostatka navodi da su skoro u Srbiji bili protesti policije i vojske, koji su tražili bolje uvjete. “Kako takva vojska može ratovati? Niko nema ni novca ni volje za rat”.

Iako su se pompezno najavljivale nabavke novog oružja i proširenja vojnih kapaciteta, zemlje regije se ne mogu zvati vojnim silama niti ima razloga da to budu, ocjenjuje Denis Avdagić, sigurnosni analitičar INMS-a, konsultantske kompanije iz Zagreba.

“Direktne ugroze ne postoje, a ne postoje niti aspiracije za dominacijom, a ako ih kod nekih zemalja regije i ima, one su nerealne. Hrvatska nema razloga da prijeti bilo komu, a prijetiti NATO članici s druge strane bilo bi ne samo kontraproduktivno nego i suludo”, dodaje on.

Oružje kojim će se pojačati vojske Srbije i Hrvatske možda nije najnovije i najnaprednije, ali to ne znači da se radi o ruskom i američkom vojnom otpadu, pojašnjava profesor odbrane i sigurnosti iz Sarajeva.

Zastarjelo oružje

On podsjeća da je veći dio opreme koji se koristi u oružanim snagama u regiji ostatak od bivše Jugoslovenske narodne armije, “oružja koje je još 1991. proglašeno generaciju ili dvije zastarjelim u odnosu na oružje koje se koristilo u svijetu”.

S obzirom u kakvom se stanju nalaze oružane snage svih zemalja na Balkanu, svaka nabavka novog naoružanja predstavlja kvalitetni skok, dodaje Ahatović.

Naravno, dodaje, nerealno je očekivati da novo oružje bude u rangu onog kojeg danas koristi američka ili ruska vojska, kaže.

“Jedan moderni američki borbeni avion košta otprilike 190 miliona dolara, a budžet Oružanih snaga BiH je 140 miliona eura. Srbiji je budžet za vojsku 550-560 miliona eura, Hrvatskoj oko milijardu eura. Znači, gotovo je nemoguće nekoj od zemalja regije priuštiti najnovije, najnaprednije avione ili drugu vojnu opremu”, smatra Ahatović.

Dodaje da se sada čini da se Rusija i SAD rješavaju vojnih viškova, spremnih za otpad, ali da se ustvari radi o sistemima koji su vrlo kvalitetni i koji se još mogu efikasno iskoristiti u slučaju potrebe.

Međutim, kako su zemlje regije ili članice NATO-a ili bi to uskoro mogle postati, ne moraju ulagati u napredna sredstva za sigurnost, smatraju sagovornici Al Jazeere.

Garancija mira

Denis Avdagić ističe da je članstvo u NATO-u najbolja garancija za mir koju neka zemlja, pa i one iz regije, može imati.

“Uz sve kritike koje uglavnom neopravdano prima, NATO se nakon pada Berlinskog zida pokazao ne samo potrebnim nego i spremnim za modernizaciju i prilagodbu novim izazovima. Radi se o jednoj od najučinkovitijih međunarodnih organizacija usprkos tomu što na najvišim razinama funkcionira na konsenzualnom dogovoru među članicama”, kaže sigurnosni analitičar INMS-a.

NATO je prije svega organizacija mira, jer je djelovala ne samo na vanjsku odbranu nego i na konsolidiranje odnosa među članicama, dodaje.

“Ako ni zbog čeg drugog zbog toga sam siguran da je pred njim duga budućnost u kojoj treba očekivati i nove buduće transformacije Saveza prema potrebama i željama članica.”

Izvor: Al Jazeera