Mračna historijska priča iza pobjedničke pjesme Eurosonga

Staljin je godinu prije Drugog svjetskog rata sve Krimske Tatare protjerao u Uzbekistan. Tvrdio je da su kolaboracionisti, a većina se zapravo borila u Crvenoj armiji.

Za sve je kriv Staljin sa svojom suludom naredbom iz 1944. da se s Krima u središnju Aziju, najviše u Uzbekistan, deportira kompletna populacija tamošnjih Krimskih Tatara. Još i prije pobjede na Eurosongu prije nekoliko dana, ukrajinska jazz pjevačica Jamala objasnila je da ju je na pjesmu “1944.” inspirirala teška životna priča njene prabake, Krimske Tatarke, koja je s tisućama drugih u tipično staljinističkim povijesnim uvjetima, deportirana godinu dana prije rata.

Danas se procjene o broju deportiranih ljudi kreću od 180 do 230 hiljada. Oko broja umrlih, bilo tijekom deportacije, bilo u prvim mjesecima po dolasku u Uzbekistan, ogromna su razilaženja. Ukrajinske vlasti danas smatraju da je umrla skoro svaka druga deportirana osoba. Sovjetski dokumenti iz tog vremena, pak, govore da je umrlo oko pet posto svih deportiranih.

Jamala je uoči nastupa u finalu izjavila da je od hladnoće u vlaku umrla i sestra njene bake, te da su njeno tijelo vojnici potom samo izbacili iz vlaka. Staljin je na suludi potez bio potaknut navodnom podrškom Krimskih Tatara nacistima tijekom okupacije dijelova SSSR-a u Drugom svjetskom ratu. Povijesna je činjenica, međutim, da se na strani Trećeg Reicha u ratu borilo samo 9225 Krimskih Tatara, a da se čak 15 posto cjelokupne populacije njihovih odraslih muškaraca u ratu borilo u redovima Crvene armije.

Sama Jamala izjavila je da je njena obitelj u ratu bila na strani koja se borila za oslobođenje SSSR-a od nacista, odnosno u Crvenoj armiji. Unatoč tome, i oni su bili deportirani. Staljin je 1944. identičnu stvar učinio i Čečenima, te Ingušima, odnosno čak pola milijuna ljudi. I u tom slučaju opravdanje je bilo da su cijele etničke skupine surađivale s nacistima, iako to uopće nije točno. Samo Čečena, primjerice, u Crvenoj armiji bilo je čak 40.000.

Svi su oni priliku za vratiti se u svoj zavičaj dobili tek u 1980-ima. Krimskim Tatarima pomogao je reformistički sovjetski vođa Mihail Gorbačov. Prvo tako što su 1987. uopće smjeli javno prosvjedovati tražeći svoja prava, isključivo zahvaljujući Gorbačovljevoj politici Glasnosti, a potom, dvije godine poslije, i time što im je on i zakonski omogućio povratak.

Povratak imovine koju su u međuvremenu već desetljećima zauzimali etnički Rusi i Ukrajinci na Krimu, do danas nisu dočekali. Tatarski su se vođe nastavili tužiti na diskriminaciju i nakon osamostaljenja Ukrajine. Tvrdili su da nisu dobili nikakvu nadoknadu za pretrpljenu otimačinu i strahote, kao i to da ih se onemogućava u dobivanju administrativnih poslova.

Ukrajinski parlament Vrhovna Rada zakonski se pokrenuo tek nakon spornog proruskog referenduma o odvajanju Krima i pripojenju Ruskoj Federaciji iz ožujka 2014. Aneksiji Krima snažno su se protivili i Krimski Tatari. Rezoluciju kojom je deportaciju cijelog naroda iz 1944. proglasio genocidom, parlament u Kijevu izglasao je tek u studenom 2015.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE