Muftija Nedžad Grabus: Na svijetu se ništa ne poklanja, pogotovo ne sloboda

Muslimani u Evropi suočavaju s različitim izazovima poštivanja njihovih prava na slobodu vjere i vjerskih uvjerenja, o pitanjima identiteta, prihvaćenosti u zemljama Evropske unije, odnosa prema islamu, rastuće islamofobije.

O razumijevanju aktuelnih procesa koji se tiču muslimana i njihove pozicije u Evropi za Preporod je govorio Nedžad Grabus, muftijom ljubljanskim.

Iako je “muslimansko” pitanje u Evropi aktuelno već desetljećima, posljednjih mjeseci se intenziviraju razgovori o pitanju položaja muslimana u Evropi. Neposredno su ih, čini se, inicirali događaji, prije svega, u Francuskoj, kada su otvorena su nova-stara pitanja vjerskih prava,  “karikatura” i ekstremističkog nasilja.

• Pitanje uređenja društva, organizacije države, pravnih i političkih sistema su teme važne za sve ljude na ovome svijetu. U zapadno-evropskoj kulturi koja se primarno zasniva na dugoj tradiciji razvoja i prilagođavanja rimskog prava, grčke filozofije i sistematizirane kršćanske teologije, definiran je odnos distribucije institucionalne moći u državi. Ta distribucija moći je doprinijela značajnoj društvenoj koheziji koja je omogućila socijalnu stabilnost, ekonomski razvoj, intelektualnu slobodu i, konačno, dovela do poštivanja individualnih i kolektivnih prava. To nije postignuto samo mirnim putem niti isključivo kroz kulturno sazrijevanje društva.

Crkva se teškom mukom odricala svjetovne moći, vlasti i dominacije nad ljudskim životima. Ideje o vjerskoj slobodi najprije su zasnovane u Ustavu SAD-a u 18. stoljeću, a opće ideje o jednakosti među ljudima definirane nakon Francuske revolucije inspirirale su intelektualne elite i narodne mase širom Evrope i svijeta. To su unutarnji procesi koji su se odvijali unutar većinskog kršćanskog okruženja u kojima je Crkva stoljećima, zajedno sa apsolutističkim vladarima, imala dominaciju u svim važnijim društvenim pitanjima.

Naravno, politike evropskih sila u Africi, Aziji i Južnoj Americi nisu poštovale niti zahtijevale iste standarde i vrijednosti kao na “domaćem” tlu. Taj problem je u znatnoj mjeri odredio političku poziciju posebno velikog dijela Sjeverne i podsaharske Afrike s većinskim muslimanskim stanovništvom. Odnos kolonijalnih sila prema tom dijelu svijeta obilježen je nasiljem i asimilacijom sve do kraja sedamdesetih godina 20. stoljeća. Standardi poštivanja sloboda su općenito prihvaćena pitanja u demokratskim društvima. No, pitanje slobode izražavanja nije suštinski problem kada su posrijedi muslimani u Francuskoj ili općenito na Zapadu. Pitanje je izuzetno složeno jer muslimanska statistička manjina na Zapadu, koja često odražava većinsko muslimansko mišljenje, nosi terete s kojima se nije kadra hrvati na intelektualnoj ili medijskoj sceni.

Francuska ima izuzetno važan utjecaj u značajnom broju zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom ne samo kao ekonomska, vojna i politička sila nego i kao simbol razvijene, demokratske i napredne države. U mnogim zemljama u Africi se francuski jezik govori kao prvi ili službeni jezik države. Problem je, naravno, i kolonijalno naslijeđe koje se često koristi kao opravdanje s jedne ili s druge strane za nasilje. Navedeni i drugi problemi usložnjavaju definiranje fenomena s kojim se suočavamo i ne dozvoljavaju njegovo pojednostavljivanje. Više od jednog stoljeća u Francuskoj je potisnuto vjersko pitanje na marginu društva, a sada se otvara na brutalan način zbog problema terorizma. Nakon pada Gadafija Libija je u haosu, različite države preko svojih posrednika bore se za utjecaje. Pitanje karikatura je na površinu izbacilo različite antagonizme u međunarodnim odnosima, ali i dodatno pokrenulo raspravu o pitanjima slobode govora te problemu ekstremizma i terorizma.

Unatoč složenosti situacije, nasilje je tema koja dominira raspravama o islamu u javnom diskursu većine Zapadnih zemalja. Zašto?

• Muslimani su općenito, odnosno države s većinskim muslimanskim stanovništvom, skoro cijelo 20. stoljeće bili potpuno potisnuti sa svjetske političke pozornice. Od prvih godina islamske povijesti postoje pogledi i definicije islama iz pera kršćanskih autora. Prve zapise o islamu za nemuslimansko, primarno kršćansko, čitateljstvo pisali su visoko obrazovani svećenici, kao što je bio Ivan Damaščanin.

Kod nas je olahko prešućena knjiga Muhammed u Evropi u izdanju Preporoda i Medžlisa IZ Sarajevo, autorice Minou Reeves, u kojoj je tekstualnom analizom i komparativnom metodom na akademskom nivou predstavljen hiljadugodišnji pogled na Muhammeda, a.s. u evropskoj literaturi.

Dominantan i kontinuiran pristup tim temama jeste da je islamu kao religiji inherentno nasilje, to je narativ koji islam predstavlja kao “religiju mača, militantnu i netolerantnu prema drugim vjerama”. To je narativ koji je preovlađujući u evropskom obrazovnom sistemu, medijskom diskursu i posebno unutar desničarskih krugova u Evropi. Muslimanima se najviše prigovara da su silom preuzeli područja na kojima se etabliralo rano kršćanstvo, osvojili ih i prognali kršćane. To je pitanje kojemu se mora posvetiti više pažnje u studiju na našim fakultetima.

Čuju li se muslimanski glasovi u takvom javnom diskursu?

• Naše stalno ponavljanje da je islam religija mira, da je Sami Bog “Mir” i da od Njega dolazi mir ne dopire do ušiju radikalnih elemenata ni među muslimanima, a pogotovo među nemuslimanima, jer ne postoji sistematiziran, koordiniran i kontinuiran program među najvažnijim muslimanskim centrima moći o problemu nasilja i mira u vjerskom diskursu. Postoji više vrsta nasilja, ali nasilje zasnovano na ideološkom pogledu na vjeru kojim su inspirirani mladi ljudi na Zapadu odrasli u getoiziranim predgrađima velikih gradova ili potiču iz muslimanskih zemalja nanosi nepopravljivo i dugoročno pogubnu štetu muslimanima ne samo na Zapadu, nego općenito muslimanima u svijetu. Političko lamentiranje i atribuiranje nasilja islamskim odrednicama frustrira muslimane i čini ih podređenim i nemoćnim u slobodnom društvu.

Naše evropsko iskustvo to potvrđuje. Muslimanski diskurs mora biti jasno izražen, nikada se ne smije posegnuti za nasiljem niti pravdati nasilje ili terorizam, niti se bilo koji problem u demokratskom društvu može izražavati kroz nasilje.