Mujaković: “Radim noćnu smjenu u Željezari, pa ujutru odem na trening…”

Mujaković: “Radim noćnu smjenu u Željezari, pa ujutru odem na trening…”

Zenica kao grad uvijek je bila rasadnik mnogih talenata u košarci, kako igračkih, tako i trenerskih. Svi se sjećamo: Alibegovića, Savića, Alihodžića, Bajramovića, Kahrimanovića, Opačka, braće Rizvić, Preldžića, pa do Jahića, Bajramovića, Trbića i mnogih drugih košarkaša i trenera koji su bili ili su još vrhunski košarkaši i treneri.

Košarka u Zenici trenutno je na niskim granama, a nekoliko entuzijasta i onih kojih  u ovome sportu rade isključivo zbog ljubavi nastoji održati ovaj sport među „živima“, te proizvesti još talenata i sjajnih košarkaša. Jedan od takvih entuzijasta i zaljubljenika u košarku je 39-godišnji Armel Mujaković, aktuelni trener seniorske ekipe OKK Čelik. Ovaj Zeničanin kao trener radi čak 20-godina, a njemu košarka u životu znači sve.

Za SportSport.ba govorio je o svemu, od svoje igrače karijere, do trenerskog posla, rada s najmlađim kategorijama, poslu u Mittalu, problemima u ovome sportu, te aktuelnoj situaciji u bh. košarci.

Košarku niste dugo igrali aktivno i već kao mlad otisnuli ste se u trenerske vode?

„S 15 godina sam počeo trenirati tada u KK Zenica-Metalno, koji je osnovao Enver Jahić, a koje je osvojilo i jedinu titulu prvaka BiH u poslijeratnoj historiji, kada je u pitanju košarka u Zenici. Nakon Zenice-Metalno prešao sam u KK Čelik, tu sam se zadržao dvije godine. S 18 godina igrao sam Prvu ligu za ekipu Kaknja, te poslije i za ekipu Maglaja. S 19 godina prestao sam igrati košarku, zato što nije bilo dovoljno novčanih sredstava, ali i na nagovor Envera Jahića počeo sam trenersku karijeru“.

Prve trenerske korake napravili ste u Kenguru, a onda ste zajedno sa par trenera otvorili i privatni klub KK Nets, koji je godinama ostvarivao sjajne rezultate u omladinskim selekcijama u BiH?

„Prvi trening u Kenguru sjećam se odradio sam s mladim curicama, košarkašicama, tako sam poslije trenirao pionire, kadete i juniore u ovome klubu. To su bili moji počeci, te sam u tih 10 godina koliko sam proveo u tom klubu od Envera Jahića dosta naučio. Bio sam kadetski i juniorski prvak BiH i to se svakako ne zaboravlja. U dogovoru s prijateljima Almirom Hamzićem i Benjaminom Peljom , otvaramo svoj košarkaški klub Nets u kojem sam proveo sedam godina. U tih sedam godina svaku sezonu jedna ili dvije selekcije su nam bile prvaci u kantonu, te smo išli i na državna prvenstva. Na početku smo imali veliki odziv djece, ali najveća naša greška bila je što smo se upustili da krenemo u A2 ligu, gdje smo igrali s juniorima. Tu smo iz gubili dosta vremena i novaca, to nam se poslije sve nekako raspalo“.

Nakon toga zajedno sa Edinom Varupom i talentovanim košarkašima iz Netsa prelazite u OKK Čelik, gdje ste prvo vodili omladinske selekcije kluba?

„U dogovoru s Ivanom Opačkom, koji je tada došao za sportskog direktora Čelika prešli smo u taj klub i prebacili svu tu talentovanu djecu iz Netsa. Tako je i krenula ta moja karijera u Čeliku, prvo s omladinskim kategorijama kadetima i juniorima. U te dvije godine rada s omladincima, juniori su nam bili treći u državi. Poslije toga nakon odlaska Damira Zeljkovića, dolazi nam poziv da ja i Edin Varupa preuzmemo seniorsku ekipu Čelika. Sjećam se da su bila ostala tri kola do kraja sezone i ostavljeni smo nakon toga da vodimo ekipu u narednoj sezoni, a evo i ovu sezonu smo zajedno na klupi seniorske ekipe“.

Već ste 20 godina u košarci, u posljednje vrijeme postalo je trend da u našoj ligi i reprezentativnim selekcijama imamo veoma mlade trenere. Kakav je vaš komentar na to, budući da ste jedan od prvih mladih trenera, koji se odlučio na taj poziv?

„Kao što sam rekao 10 godina u Kenguru, sedam u Netsima i evo treća godina u Čeliku, vrijeme brzo ide, a svakim danom se mora učiti još više, jer se čovjek mora stalno educirati i učiti, kako bi ostao u ovome poslu. Pa da je možda bolja finansijska situacija u Zenici, ja sigurno ne bih dobio šansu u prvom timu. Tada je bila teška situacija, nije bilo novca u klubu, te su predsjednik Goran Bulajić i sportski direktor Ivan Opačak dali meni šansu jer sam već dugo u košarci, pa da vidimo mogu li šta napraviti u seniorskoj košarci. Mislim da je u nekim slučajevima dobro kada kao mlad krenete s trenerskim poslom, a u nekim možda i nije. Trenerski posao nije nimalo lagan, znamo svi da uvijek prvi trener plati ceh lošijim rezultatima, tako da je ovo veoma stresan i zahtjevan poziv“.

Iako uz minimalna ulaganja, može se kazati da s dosta uspjeha vodite seniorsku ekipu Čelika, koja je prošle sezone igrala finale doigravanja za ulazak u Premijer ligu, gdje ste u tri utakmice poraženi od Gradine?

„U ove tri godine ja mislim da smo napravili dosta dobrih rezultata, neke mlade igrače smo izbacili u prvi plan, neki sada igraju u najboljim klubovima u BiH. Na kraju krajeva, poslije prve sezone napustilo nas je sedam igrača, njih par je ostalo, imali smo skroz drugu ekipu. Ipak imali smo dobru sezonu, igrali finale A1 lige što je za mene uspjeh jednog kluba s tako malim budžetom, koji smo imali. Ove sezone imamo bolju ekipu, ali nismo još uigrani kako treba, pa vidjet ćemo kako će prvenstvo odmicati. Ja se nadam da ćemo i u ovoj sezoni igrati finale prvenstva i ući u najviši rang takmičenja“.

Košarka je vaš život, ali bavljenje trenerskim pozivom u Zenici nije dovoljno da se od toga može normalno živjeti i izdržavati porodicu?

„Ja radim u Željezari u Zenici i od košarke se ovdje ne može živjeti. Trenerski posao više radim honorarno i iz ljubavi, nego za neku platu. Ipak odlučio sam ja i još par trenera da pokušamo izgurati još ovu sezonu- dvije jer se nadamo da će se stanje u Zenici popraviti, te da će se više ulagati u ovaj sport. Svake godine nam se pričaju iste priče, nadamo se većoj podršci i sponzora, kako bi nam bilo lakše funkcionisati, kako bi mogli dovoditi neke mlađe igrače iz drugih sredina, te da s njima pokušamo napraviti nešto. Meni se često zna desiti da iz noćne smjene idem na jutarnji trening i onda odem kući malo odmorim pa na večernji trening. Imam veliku želju i volim ovaj sport, Grad nas je malo više podržao ove sezone, ali to nije dovoljno da se napravi konačni iskorak i da se igra najviši rang.“.

Zenička košarka iz godine u godinu je na sve nižem nivou, a pojedine škole košarke čini se da više rade na tome da prodaju ili ustupe igrače u Sparse, nego da se napravi jak OKK Čelik. Kakvo je vaše mišljenje globalno o ovome sportu u Zenici?

„Najveći problem je što mladi igrači odlaze iz Zenice, nemamo načina da ih zadržimo ovdje, nema finansijski jakog kluba da tim igračima ponudi neke ugovore. Ako sve škole košarke i klubovi iz Zenice ne budu u službi OKK Čelik, odnosno ako mladi igrači prvo ne zaigraju za Čelik u seniorima, nema jake košarke u ovom gradu. Da su svi složni pa da se naprave dva tima, jedan bi igrao u A2 ligi, gdje bi ti juniori stekli neko iskustvo, dok bi u A1 ili u Premijer ligu imali veoma jak tim. Da mi imamo više finansija, pa da dovedemo perspektivne igrače sa strane, kao što rade Sparsi, koji daju ugovore, stan i hranu, to je onda već druga priča. Mi imamo sve infrastrukturalne uslove da imamo jak klub i dobru bazu, kako bi igrači sazrijevali“.

Kako vrijeme odmiče, situacija u košarci je sve gora, nekad je Zenica imala dva jaka košarkaška kluba, a sada jedva da ima jedan klub, koji će igrati Premijer ligu i biti stabilan član bh.elite.

„Najveći problem je u finansijama, jer veći priliv novaca znači dolazak i mladih igrača iz okolnih gradova, napravili bi bazu za seniorsku ekipu, tako da bi mogli iz te druge ekipe crpiti igrače. Uz par istinskih pojačanja mislim da bi OKK Čelik mogao bez problema igrati u najvišem rangu i postizati dobre rezultate, te izbacivati mlade igrače iz sezone u sezonu“.

Trenirali ste mnoge mlade igrače, neki su napravili dobre karijere, neki su mnogo obećavali pa su rano okončali karijere. Koji su to igrači, koji su vam ostali nekako u sjećanju kroz dosadašnju trenersku karijeru?

„Što se tiče Kengura u toj generaciji koja je bila prvak države bilo je mnogo perspektivnih košarkaša. U finalu smo tada pobijedili Bosnu, za koju su igrali Pašalić, braća Šehović, pobjeđivali smo Slobodu, za koju je tada igrao Kikanović. Imali smo dobru ekipu: Duranović, Šestić, Alispahić i posebno Hodžić, koji je tada kao mlađi kadet igrao za juniore i dosta odskakao od svih košarkaša. Bio je bolji i od Đedovića, ali eto na kraju nije napravio veću karijeru. U Čeliku sada imamo Podojka i Porču, koji su dosta dobro odgovorili na naše zadatke, velika je razlika iz juniorske u seniorsku košarku. Oni dobro rade, a Porča je već potpisao za belgijski Waregem, tako da on na kraju ove sezone nastavlja svoju karijeru u Belgiji, što je i za nas jedno veliko priznanje“.

Kakvo je mišljenje o bh. košarci klupskoj, ali i reprezentativnoj? Prevladava mišljenje da stagniramo posljednjih godina i da je stanje sve gore?

„Stanje u našoj košarci je sve lošije i lošije, ali nadam se da će Mirza Teletović to posložiti i vratiti na pravi put. Igrao je u vrhunskim klubovima i zna šta je potrebno jednom igraču da bude zadovoljan i u reprezentacije i dalje. Nadam se da jednim sistemskim radom kroz omladinske selekcije, gdje smo uvijek znali izbaciti po jednog ili dvojicu igrača možemo vratiti stvari na pravo mjesto. Trenerima trebaju dati četverogodišnje ugovore, da se kroz jedan ciklus napravi nešto, a ne svake godine mijenjati trenere. BiH je uvijek bila rasadnik talenata, treba se veća briga povesti o omladinskim selekcijama i da se napravi nekakva baza za dalje, jer nam i susjedi Hrvatska i Srbija svake godine uzimaju igrače, jer im oni ponude bolje uslove i nekakvu budućnost, što ovdje trenutno nema“.

Koje trenera iz BiH cijenite i koji trener je onaj koji vam je vodilja u vašem trenerskom poslu?

„Od domaćih trenera, ja sam iskreno dosta naučio od Envera Jahića, poslije sam išao i na neke seminare, gdje je poseban utisak na mene ostavio Kosta Jankov. Sviđa mi se i kako radi Josip Pandža, a kada su u pitanju treneri iz regiona, Duško Vujošević mi je nekakav uzor i nastojim najviše naučiti gledajući njega, najviše mi se sviđa njegov rad“.

Vaš sistem rada i igre je takav da ekipa mora biti maksimalno spremna za tu agresivnu košarku s mnogo trke i presinga, da li je to najveća odlika vas kao trenera?

„Pa ja sam dosta tog nekog rada pokupio od Envera Jahića, moja neka percepcija košarke pogotovo kada u ekipi imate dosta mladih košarkaša je ta košarka s mnogo trke, agresivne odbrane. Mislim da mladi igrači tako lakše sazrijevaju, jer kada ostare poslije će svakako igrati više pozicionu košarku. Dok god u ekipi imam mladih igrača, ali i ovih starijih koji mogu odgovoriti na taj stil igre, mi ćemo to preferirati. Igrati agresivnu košarku preko cijelog terena s dosta dobrom tranzicijom , a ako nema brze tranzicije onda postavljamo pozicioni napad i onda igramo tako“.

Za kraj nam kažite koje su to ekipe koje će se ove sezone boriti za sami vrh A1 lige u košarci?

„Mislim da je tu ekipa Travnika, za koju igraju ovi sjajni mladići iz Sparsa, tu je svakako Promo iz Donjeg Vakufa, možda ekipa Iskre i svakako OKK Čelik. Nadam se da ćemo mi na kraju imati najviše sreće i umijeća, te da ćemo ove za razliku od prošle sezone prvi proći kroz cilj“, kazao je za kraj razgovora za SportSport.ba Armel Mujaković trener OKK Čelik, čovjek, koji voli košarku i koji bi u dvorani mogao provesti cijeli dan.

SportSport.ba

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE

NAJNOVIJE