AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: Muzika/TV / Zabava

Dr. Mujo Hodžić iz Olova specijalist je urgentne medicine sa 34 godine radnog staža, ali i kompozitor i tekstopisac. Njegovo drugovanje s muzikom počelo je kada je imao svega devet godina, prije nego što je odabrao medicinu kao vječitog rivala muzike ili, bolje rečeno, rivalstva razuma i osjećaja. Tako bi se i mogao opisati njegov život, koji je bio rastrgan na dvije suprotne strane, ali je on uspješno žonglirao s obje. Oženjen je Mujesirom i otac kćerke Senke i sina Samira. Senka je magistrica muzikologije i zlatna značka Sarajevskog univerziteta, a već ima nekoliko međunarodnih nagrada u žanru pop muzike. Samir je diplomirani profesor sporta i atletičar, višestruki prvak BiH u skoku u vis u različitim dobnim kategorijama, te prvak Balkana za mlađe juniore. Doktor Mujo ima mnogo razloga za ponos, ali najradije priča o muzici. Svira harmoniku, pomalo gitaru i klavijature, a piše i pjesme. Napisao je i komponirao pjesmu “Rano moja nepreboljena”, koja je u izvedbi njegove Olovljanke Mejreme Bešlija odnijela ubjedljivu pobjedu na Ilidžanskom festivalu narodne muzike “Ilidža 2019”. Kada se rodila ljubav prema muzici, gdje se spaja, a gdje razdvaja medicina i muzika, dr. Mujo Hodžić govori za naš magazin.
Doktor u muzičkim vodama. Kada i kako se ta ljubav stvorila, kojeg trenutka ste shvatili da ste talentirani tekstopisac i muzičar?

– Mnogo je medicinara u muzici, možda shvate da su pogriješili zvanje pa se prestroje malo poslije (smijeh). Moje drugovanje s tipkama na harmonici počelo je od devete godine, dakle, mnogo prije nego što sam i odabrao medicinu. Mlade godine i drugovanje s fantastičnim momcima, koji su činili sarajevsku grupu “Džoker”, donijeli su i moje prve pjesme koje su bile u nekom miksu simfo-folk-pop-rock izražaja, i koje su bile veoma dobre, ali trebalo je da mi budemo istrajniji i uporniji. No, kako to često biva, one tzv. dječije bolesti u tim godinama su rasturile bend i svako je krenuo svojim putem. E sad, pošto sam ja, ipak, dijete koje je srkalo sevdah čim je bilo sposobno da registruje to što su roditelji slušali s radija, logično mi je bilo da u neko doba pjesme koje sam pravio upravo budu u duhu narodne muzike i snažno oslonjene na sevdah.

Koja djela su produkt te Vaše mladalačke zanesenosti?

– Prije rata sam bio autor šest pjesama na albumu sjajnog Bahtijara Brulića. Neke od njih: “Decembar”, “Sjedi sa mnom druže stari”, “Noćas opet sanjam”, i danas se mogu čuti na radijskim stanicama, iako je prošlo tridesetak godina od objavljivanja tog materijala, kojeg je sva ona nesreća na ovim prostorima početkom 90-ih spriječila da se predstavi punom snagom na prostoru ex-države. Šteta… Album je aranžirao Dragan Stojković Bosanac u naponu najveće snage. Bilo je još pjesama za Jasnu Mangafić, Dževada Preljevića Mrvicu, Omera Livnjaka.

Šta se potom dogodilo, zašto niste nastavili taj svoj muzički put?

– Bio sam u malom Olovu, daleko od moćnog Sarajeva i desio se nesretni rat. U to ratno vrijeme sam bio u grupi koju su činili moji Olovljani. Grupa “Olovni vojnici” je napravila baš pothvat objavljujući u onom kijametu, bez para, struje, cigareta, kafe i hljeba, dva nosača zvuka sa šesnaest pjesama snimljenih u Visokom kod rahmetli Omera Pobrića. Ratna produkcija s milion produkcijskih nedorečenosti, ali baš takva kakva je svjedočanstvo je svega što nam se desilo. Poslije rata učestvovali smo dva puta na Bihaćkom i dva puta na Mostarskom festivalu. Kasnije su došle neke košmarne godine bez muzike, uprljane politikom, koje bih najradije izbrisao kad bi se moglo, jer niti sam ja bio za to, niti je to bilo za mene. Probaš kao nešto, međutim, kad skontaš da to što bi ti htio dati, nije uopšte roba koja se u tom cirkusu cijeni, onda izađeš spaljenih iluzija i oprljenih živaca i probaš da dio tog jednokratnog mandata kojeg ti je Bog dao, ipak provedeš u nekom čistijem ambijentu. Tu je muzika bez konkurencije. A onda je došla fantastična Mejrema.

Šta biste voljeli da ljudi znaju o Vama, ko je, zapravo, Mujo Hodžić?

– Danas, u ovo iščašeno vrijeme, oduševim se nečim što je normalno, i nekim ko je samo “normalan”, po prosjeku. Volio bih kad bi me ljudi doživljavali upravo tako, normalnim insanom, sa svim običnim sitnim vrlinama i manama, bez potrebe da glumim osobenjaka, ako je predstava o nekom ko voli pjesme i piše ih da mora biti malo “otkačen” pa da pjesme valjaju. Možeš biti i “sav svoj”, a da zaroniš kad si sam u neke svoje i samo svoje dubine i mrak koji te rastura, pa da porodiš nešto lijepo i nešto što će u ljudima zatreperiti tim tananim sličnim frekvencijama i svidjeti im se.

Koje instrumente svirate?

– Moj matični, prvi i instrument koji osjećam kao dio tijela je harmonika. Taj svoj “odnos” s njom ljubomorno čuvam kao svoju “tajnu vezu” koja nema paralelu s bilo kojim odnosom sa živim stvorom, jer kad mi harmonika pobudi neke skrivene damare, to se samo osjeća i ne može se prepričati. Pomalo se koristim gitarom, ali ne mogu reći da je sviram, malo nabadam i klavijature onoliko koliko treba za rad s kompjuterom u programu.

Odakle crpite inspiraciju?

– Vjerovatno je ono što se zove inspiracija individualna stvar, kako nastaje i kako vuče naprijed onoga ko pravi nešto. Prirodno je da se nekad zapitaš odakle ti to što nastane “ni iz čega” i ugleda svjetlo u nekoj formi. Put do svega što se autorski desi je meni nalik na put do Boga. Sve počne nekako provocirajući i prepuštajući se, svirajući nešto lijepo i drago, ili tuđe ili svoje, bitno je da ti nabije neku knedlu u grlo i gotovo bol u prsima. Onda nesvjestan dubine bezdana iz kojeg dolaze riječi uvezane u melodiju izlaze i kad dođeš sebi, vidiš da to nije tvoje, jer nisi sav svoj u tim dubinama odakle ide i porađa se. Ti si provodnik, od Boga dolazi. Nije inspiracija direktna, fiktivno je, ali nekad registrovano, proživljeno u nekom obliku i liku, ali maskirano negdje, pokriveno i pojavilo se i rodilo se kao dijete… sa svojom pričom i životom.

Kako je počela saradnja s Mejremom?

– Kod Mejreme je doslovno ono “dobar glas daleko se čuje”. Došao sam do nje posredstvom Senada, zajedničkog prijatelja. Kontaktirao sam Mejremu i njenog oca nakon što sam čuo njene snimke s nekih dječijih festivala i vidio da tu leži strašan potencijal. Izložio sam svoju predstavu da, tada sedamnaestogodišnja djevojčica počne pjevati neke moje pjesme te da to probamo snimiti, i tako je počelo. Mejrema je sada već stasala pjevački, studijski je snimila dvije, a u redu čeka još osam pjesama, gurajući se koja će doći na red (smijeh). Svi skupa je odgajamo, oni vaspitanjem, ja muzički, u jednu zdravu ličnost i osobu s karakterom. To što ta djevojka za ponos ima vilinski glas i fantastičan senzibilitet je adut i njoj, i njima, i meni.
Vaša pjesma „Rano moja nepreboljena”, čiji ste autor i teksta i muzike, pobijedila je na najvećem muzičkom festivalu u BiH – “Ilidža 2019”. Jeste li očekivali pobjedu?

– Iznenađen sam bio kako me zapadoše te nagrade, jer znam i gdje smo i kako funkcionišemo i da je poprljavo sve gdje se okreneš, na kraju, i jesmo tu gdje jesmo, jer je sadašnji trenutak kako mi ovdašnji redamo stvari tako kako ih redamo. Znam da nismo imali nikakve “štele” kad sam prijavio pjesmu. Da budem iskren, veće mi je iznenađenje bilo kad sam obaviješten da je pjesma prošla u završnu večer. Nagrade nisam mogao očekivati, baš zato što znam kako kod nas sve “fercera”, ali kad je Mejrema onako furiozno pokidala u svom prvom velikom nastupu kao da joj je sto i prvi, rekao sam joj da neće biti ništa neobično ako se okiti nagradama. Tako je i bilo.
Stihovi te ljubavne pjesme su tužni.

– “Rano moja nepreboljena” je pjesma koja nije samo ljubavna, iako govori o nesretnoj djevojci koja je srce dala jednome, a silom dolaze da je vode nekom koga ne voli. U toj pjesmi se prepoznaje ona univerzalna bol, koja je ista u onoj crti kad se lomi trenutak rastanka s nečim što misliš da je sudbinski vezano za tebe, a bolno spoznaš da nije i da s tim bolom moraš poći putem koji ti nije drag, a rijeka života te nosi i ne pita koliko te košta svaki kompromis koji napraviš.

Cijeli svijet je pogodila pošast zvana Covid-19. Kako Vi, uz sve obaveze na poslu pronalazite vrijeme za vašu ljubav – muziku?

– Energiju za struku i gotovo manijakalan rad s muzikom dugujem vjerovatno svom horoskopskom znaku (Blizanci). Jedan radi jedno, drugi drugo i ne smetaju se međusobno. Trebalo mi je “oho- ho” godina da ih naučim suživotu. Valjda budu pametno sarađivali. U posljednjih nekoliko godina rezultat je dvadeset potpuno novih završenih u demo obliku i još petnaest starijih, a osvježenih pjesama.

A kako ste uspijevali žonglirati između osjećaja i razuma, što i jesu medicina i muzika, te održati snagu i volju da nastavite?

– Otkako sam sortirao neke stvari u životu, na bitno i nebitno, ono što mi je drago i ono što moram, otkako su djeca prerasla pelene i došla do diploma, uživam u muzici kao nikad dosad. Da kucnem u drvo, manijakalno radim i mislim da me ide, prvi put mi se desilo da u Mejremi imam vokal koji doslovno prati svaki moj damar u stihu, ukrasu, senzibilitetu i nije neskromno ako kažem da svaka pjesma koju uradim s njom izgleda moćnije i bolje. Nadam se da će već prva iduća pokazati da sam u pravu i da će biti nešto baš veliko. Poslije Ilidže i Bihaća, dolazi treća pjesma koja će ovo, nadam se, potvrditi. Posebno sam ponosan na ratnu pjesmu “Komandant Bolo”, koja je u majstorskom aranžmanu Adnana Mušanovića i fantastičnoj interpretaciji Elme Selimović ponovo oživljena i imala je premijeru na SFF-u u sklopu dokumentarnog filma ”Pod zemljom”.

Koliko je danas teško opstati s narodnom muzikom, a posebno sevdalinkom?

– Ono što se sada dešava u segmentu muzike je samo preslikana slika ukupne situacije u društvu. Ogrezli smo u potkupljivosti, slamanju vratova nekome na koga smo ljubomorni, petljamo se u Božije pa mislimo da mi nekom dijelimo nafaku, sve je uvezano u nekakve halke i relacije, da nemaš istinske šanse da prođeš kvalitetom negdje gdje su se “kokani” rasporedili u strijelce i gdje su do zadnje mrvice rasporedili svoj plijen. Mi smo na svojoj koži osjetili kako izgleda kad nekom pokvariš računicu uspjehom na “Ilidži 2019”. Zato nas nisu ni pustili na binu 2020. Kad Bosnom zapušu novi vjetrovi, ljudi koji će opuhati ovaj otužni zadah koji nas sve i u svemu vuče na dno, onda ćemo biti predvodnici kvaliteta za cijelu našu regiju. I kao što djeca ove zemlje svakim danom idu negdje gdje će njihova sposobnost biti prepoznata, nadam se da će doći vrijeme kad dijamanti kao što je Mejrema neće sutra biti zvijezde “Croatia Recordsa” ili “Grand produkcije” pa da se nekome tek tada popale lampice šta smo imali i šta smo dali drugome da se ponosi onim što je bilo naše.

Čarobnica sevdaha vilinskog glasa počela je s pop muzikom

Olovljanka Mejrema Bešlija (19), opisana kao čarobnica s vilinskim glasom, gotovo cijelo svoje školovanje boravi u Sarajevu. Trenutno je učenica Srednje medicinske škole Jezero. Za razliku od većine bosanskohercegovačkih talenata koji traže svoje mjesto pod zvijezdama okušavajući se u brojnim show programima, odlučila je ići težim, ali svojim putem. Prelijepa i vrsna interpretatorka narodne pjesme Mejrema Bešlija govori o svom muzičkom putu, za “Azru” otkriva da je svoje pjevačko iskustvo počela pop muzikom. Sve je krenulo od jednog dječijeg takmičenja kada je imala 12 godina i bila član folklornog ansambla “Tik-Tak” Olovo, te u sastavu tog ansambla putovala izvan granica BiH, gdje je imala priliku pokazati pjevačke sposobnosti. Igrom slučaja i spletom okolnosti, opredijelila se njegovati našu tradiciju – sevdah.

Doktor Mujo i Mejrema su interesantan miks koji uspijeva povezati moderno i tradicionalno, uz primarni cilj da zadrže notu sevdaha i bosanske tradicije.

– Za izvođenje sevdalinke morate imati posebne emocije koje vas u trenutku izvođenja pjesme “ponesu” i uvedu u neku novu sferu, gdje, zapravo, nema granica u osjećajima. Iako doktor ima svoj posao i poziv, a ja školu, shvatili smo ovo vrlo ozbiljno i tako se i ophodimo prema radu i samoj pjesmi. Probe održavamo vrlo često, naravno u skladu s našim obavezama – kaže nam Mejrema.

Iako se nije nadala pobjedi na Ilidžanskom festivalu, kaže da je pjesma “Rano moja nepreboljena” ona koja će je kroz cijeli život predstavljati.

– Doktor Mujo i ja smo sasvim slučajno došli na ideju da je prijavimo za Ilidžanski festival. Na taj događaj smo došli sasvim neopterećeno, ne razmišljajući o bilo kakvim nagradama. Bilo nam je bitno da se pojavimo na tako velikoj manifestaciji i već sama pojava je bila veliki korak za nas – kaže Mejrema, svjesna da je život pun iznenađenja i brzih preokreta, pa i ne može planirati šta će raditi u bližoj i daljoj budućnosti

No, kaže da je sigurna u nastavak školovanja i uporedo s tim građenje svoje muzičke karijere.

– Mladima mogu da poručim da budu ambiciozni i uporni, jer se trud i rad uvijek na kraju isplate – poručuje Mejrema.