Munira, Fatima i Adila: U ovom bh. selu punom tuge i samoće, žive samo tri žene

Munira Salihović (65), Fatima Lemeš (58) i Adila Salihović (70) iz Skejića, tridesetak kilometara od Srebrenice, prve su i jedine povratnice u ovo planinsko selo.

One su se u Skejiće vratile 2002. godine. Društvo im pravi i Zijada Efendić, koja ovdje ima farmu bikova i često boravi u očevoj obnovljenoj kući.

Lijep život

Iako u selu nema više povratnika, kažu da lijepo žive na svom imanju i da nigdje nije ljepše kao u njihovom selu, gdje su izrodile i odgajale svoju djecu. Nažalost, svaka od njih je u srebreničkom genocidu izgubila svoje najmilije.

– Da nije tuge i samoće, sreći nigdje ne bi bilo kraja. Družimo se, radimo na svom imanju, a ono djece što nam je ostalo redovno dolazi i pomaže nam u poslovima – kazuje Fatima Lemeš, majka dvojice sinova od kojih jedan živi u Srebrenici, a drugi u Sarajevu.

Dodaje da je u genocidu izgubila sina Nihada, čiji su ostaci ekshumirani iz masovne grobnice Glogova i Bljećeva i ukopani u Memorijalnom centru Potočari.

Dolazak djece

I Adilu Salihović, majku petero djece, našli smo u dnu sela kako vadi krompir. Kaže da je ove godine zbog suše ljetina slabo rodila, ali se svega ubralo za svoje i potrebe svoje djece. U srebreničkom genocidu, kaže, izgubila je sina Abdulaha (18). Zna da je pronađen u masovnoj grobnici Liplje, identificiran je i ukopan pored amidža Redže i Šabana u Potočarima. Njegovi skeletni ostaci tri puta su reekshumirani. Ostala njena djeca žive u Federaciji BiH.

Nefail, sin Munire Salihović, policajac je u Policijskoj stanici Srebrenica, a kći Amira radi kao sekretarica u Medžlisu Islamske zajednice u Srebrenici, dok je druga kćerka udata u Sjevernoj Makedoniji. Munira kaže da joj djeca, a posebno Nefail i Amira, redovno dolaze i pomažu u svim poslovima.

Sakupljaju ljekobilje i druge plodove

Osim poslova u njivi i kući, ove vrijedne tri majke uzgajaju kokoši, poneku ovcu i kozu. Organizirano tokom proljeća i ljeta idu u berbu šumskog ljekobilja i plodova. Zbog suše ove godine ih je, kako kažu, zaobišla proizvodnja pekmeza, sirćeta i raznih proizvoda od voća. Ljekobilje prodaju nakupcima. Kažu da su prije rata u svakoj mjesnoj zajednici bile zadruge koje su otkupljivale ljekobilje po povoljnim cijenama.