Musa Ćazim Ćatić: Dženazu mu klanjalo samo devet osoba

Rodio se 12. marta 1878. godine u Odžaku, na “mevlud one godine kad je Švabo došao u Bosnu”. Danas je Ćatić kanonski pjesnik bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, jedno od najpriznatijih imena našeg pjesništva. Ali, nije uvijek bilo tako. Poetski prostor koji je oblikovao postao je temeljom modernog bošnjačkog pjesništva. Ipak, za života mu je objavljena samo jedna zbirka pjesama (1914. godine), i to po izboru izdavača a ne autora. Prošlo je skoro dvije decenije dok Muslimansko kulturno društvo Gajret nije objavilo izbor iz Ćatićeve poezije. U tom su periodu samo Tin Ujević i Ahmed Muradbegović napisali eseje o njegovom pjesništvu. 

Dugo je trebalo da direktor hotela Evropa, Mađar Stefan Merc, sazna ko je onaj dolje u ćošku što svako jutro prelistava novine, nešto bilježi i popije jednu-dvije. Nije Mađar znao da je taj iz ćoška pjesnik niti da odlično govori orijentalne jezike. Ništa o njemu nije znao sve do 1911. godine, kada je hotel Evropa ugostio delegaciju Ministarstva za prosvjetu i kulturu Madagaskara predvođenu Emirom Tajjibom Rizom. Direktor hotela imao je zadaću pronaći nekog ko dobro govori orijentalne jezike, da goste provoda gradom. Poznanici ga uputiše na onog u ćošku, fesliju Musu Ćazima Ćatića. Mahmurni pjesnik prihvato je ponudu. Cijeli je dan vodao goste gradom, pričao o znamenitostima Sarajeva, ne krijući pritom svoj govornički talent. Ostali su sijeliti do kasno u noć. Sutradan sjedi pjesnik za stolom u ćošku, a s njim i svi članovi madagaskarske delegacije.

„Bi li cijenjeni gospodin pošao s nama na Madagaskar da na univerzitetu predaje bošnjačku književnost“, upita vođa delegacije.

„Bih, kako ne bih! Ali… Ima li u vašoj zemlji šljiva?“

„Nema“, reče upitani, „to je voćka za vaše podneblje“.

Ćazim se zamisli, pa reče: „Nema?! E, ako nema šljiva, nema ni šljive, biva, nema rakije. A ako nema rakije, nema ni pjesme ni veselja. A ako nema pjesme ni veselja, nema ni Ćazima na Madagaskaru.“

Takav je bio Musa Ćazim Ćatić, pjesnik i veseljak čiji život mnogi i danas smatraju idealom slobode i bohemstva. Rodio se 12. marta 1878. godine u Odžaku, na mevlud one godine kad je Švabo došao u Bosnu. Nakon završenog mekteba, s majkom i očuhom preselio se u Tešanj, gdje je učio brijački zanat i pohađao medresu pred čuvenim tešanjskim muftijom Mesudom efendijom Smailbegovićem. I danas se čuva sjećanje na Ćatićev lucidni razgovor s efendijom. Jedne je prilike Smailbegović našao Musu u jarku pored puta, kako polusvjestan leži s iskrivljenim fesom na glavi. U prijateljskoj besjedi, podsjetio je efendija Musu na islamske vrijednosti o kojima ga je podučavao tokom školovanja u medresi.

„Nisam li te, Ćazime, poučio da je piće haram? Nisam li ti ukazao na ispravan put?“, upita efendija.

„Jesi, efendija, jesi. Ali ne upućuješ ti, nego Bog. Koga On uputi takav je kao ti, a koga ti uputiš ovakav je kao ja.“

VJEČNI PUTNIK ĆATIĆ

Kada je napunio dvadeset godina i morao biti regrutiran u austrougarsku vojsku, Musa je pobjegao u Tursku. Carigradsku fazu njegova života obilježili su materijalni problemi i srpstvo. Nekoliko je godina kasnije u Bošnjaku napisao tekst u kojem kaže kako su ga „svrnuli mladi Srpčići“ da u Beogradu potraži stipendiju za studij. „Kako tada nijesam imao razuma da saznam svrhu tog srpstva“, piše Ćatić, „činilo mi se da je taj njihov prijedlog po mene dobar“. Iz Beograda su mu Osman Đikić i Avdo Karabegović, koji su ga upoznali i s Jovanom Skerlićem, omogućili povratak u Tešanj.

Tri godine služio je vojsku, a onda ponovo otišao u Istanbul, da bi se ubrzo vratio – zbog finansijskih problema. Njegov mecena Ademaga Mešić poslao ga je u Sarajevo, gdje se upisao na Šerijatsku sudačku školu. Neurednom životu, pijankama, izlascima u kasnim noćnim satima protivila su se stroga internatska pravila, te je u četvrtom razred isključen iz internata, a kasnije i iz škole.

Ćatić je u nekoliko navrata išao u Zagreb da studira pravo. Beskrajni razgovori o književnosti s Matošem udaljili su ga od studija na Pravnom fakultetu, na kojem nije položio nijedan ispit. Ponovo se morao vratiti u Tešanj, u kojem kratko obavlja različite poslove, ali biva otpušten zbog neodgovornog odnosa prema obavezama.

Godine 1912, praćen bijedom i nevoljom, našao se na ivici samoubistva. Najteža je to godina u njegovom kratkom životu. O tome svjedoči zapis mlađeg mu druga i pjesnika Nazifa Resulovića, koji je 1912. godine bio učitelj u Odžaku: “Polovinom aprila 1912. godine, a jednog krasnog predvečerja, čobančad su vidjela nekakva bradata, odrpana i bosonoga čudaka gdje leži pod šljivama… U tom zapuštenom čudaku panduri otkriše Musu Ćatića koji, bez zaposlenja i materijalnih sredstava, a praćen bijedom i nevoljom, bijaše krenuo u svoj rodni kraj, da se skloni kod svog stričevića (Mehmeda) i spasi napaćeno tijelo svoje i izmoreni duh svoj. Pred Odžakom je sačekao dok nije pao deblji mrak jer ga je bilo stid da kroz rodno mjesto prođe onako otrcan i neugledan”… Tu mu je stigla od Ademage Mešića novčana pomoć i poziv da dođe u Tešanj.

“RAĐAMO SE SAMI I UMIREMO SAMI”

Kako je običaj s velikim pjesnicima, težak život izrodio je kvalitetnu književnost. Te godine ispjevane su njegove ponajbolje pjesme. Ciklus pjesama O ženi, koji broji osamnaest soneta izvanredne poetske snage, napisan je upravo te godine. Objedinivši povijesno, religijsko i mitsko, Ćatić je kroz svaki od soneta posvećen jednoj znamenitoj ženi, od Kleopatre do Fatime Ezzehre, u bošnjačku poeziju uveo svjetsko kulturno naslijeđe i tako prevladao kulturnu lokalnost postojećih pjesničkih modela. Prvi je bošnjački pjesnik koji je uspješno objedinio orijentalnoislamske i zapadnoevropske kulturne modele. Glasovita pjesma Teubei-nesuh primjer je sinkretičke poetike koja spaja islamsku kulturu, antiku i modele katoličke ispovijesti.

Poetski prostor koji je oblikovao postao je temeljom modernog bošnjačkog pjesništva. Ipak, za života mu je objavljena samo jedna zbirka pjesama (1914. godine), i to po izboru izdavača a ne autora. Prošlo je skoro dvije decenije dok Muslimansko kulturno društvo Gajret nije objavilo izbor iz Ćatićeve poezije. U tom su periodu samo Tin Ujević i Ahmed Muradbegović napisali eseje o njegovom pjesništvu. Potpuno je pao u zaborav, sve dok izdavanjem zbirke pjesama u Tešnju nije dostojno obilježena pedesetogodišnjica njegove smrti. U kratkom vremenskom razmaku objavljena su još dva izbora Ćatićeve poezije, prvi u izdanju Zore, a drugi u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti (!). Njegova poezija zasluženo je vrednovana tek devedesetih godina, u vremenu buđenja bošnjačkog nacionalnog identiteta, te je uvršten u najznačajnije edicije bošnjačke književnosti: Muslimanska književnost u 25 knjiga i Bošnjačka književnost u 100 knjiga.

Ćatić je preselio 6. aprila 1915. godine navršivši tek 37 godina. Nijedan dnevni list ni časopis nisu čak ni registrirali njegovu smrt. Tek godinu kasnije, u trobroju Bisera, kojeg je Ćatić uređivao od 1910. do 1914. godine, tokom najplodnijeg stvaralačkog razdoblja svog života, izašao je topao nekrolog od druga mu i prijatelja Šemsudina Sarajlića. Njegova dženaza bila je po broju prisutnih jedna od najmanjih koju je Tešanj ikada vidio. Legenda kaže da je došlo svega pet ljudi. Budući da je šerijatski uvjet za valjanost dženaze prisustvo najmanje sedam osoba, okupljeni oko Ćatićeva tabuta morali su negdje pronaći još dva čovjeka da bi pristupili klanjanju dženaze-namaza, i velikog pjesnika vratili iskonu.

Press