Mustafa Akyol: Bojim se slijepih ulica koje i dalje zatvaraju muslimanske umove

Mustafa Akyol je viši saradnik na Cato institutu, a središnji interes njegovog istraživanja su islam i modernost. U intervju koji je za Atlantsku inicijativu s njim napravila Amila Buturović govorio je brojnim aktualnim temama.

Od 2013. godine Akyol je redovni kolumnista The New York Timesa, gdje piše o religiji i politici u muslimanskom svijetu. Ranije ove godine britanski magazin Prospect ga je uvrstio među prvih 50 mislilaca u svijetu.

Njegove skorašnje knjige Ponovno otvaranje muslimanskih umova: Povratak razumu, slobodi i toleranciji (St. Martin’s Press, New York, 2021) i Zašto, kao musliman, branim slobodu (Cato Institute, Washington, D.C., 2021) globalno su dobile zapažene prikaze od učenjaka koji proučavaju savremene odnose između islama i Zapada.

Vaša skorašnja knjiga Ponovno otvaranje muslimanskih umova dobila je pohvale jer muslimanima nudi priliku da preispitaju svoju historijsku tradiciju i da je integriraju u svoj sadašnji svjetonazor. Šta Vas je motiviralo da pišete o ovoj temi, i koga ste imali na umu kao svoju ciljanu publiku? 

Hvala Vam. Šta me je motiviralo da pišem o ovoj temi? Mogu reći da je to moja ljubav prema i moje pripadanje islamu – zajedno s rastućim razočarenjem stanjem stvari u savremenom muslimanskom svijetu. Od svojih fakultetskih godina bio sam uključen u ono što možete općenito nazvati islamski pokret, strastveno proučavajući Kur’an i širu islamsku tradiciju, najprije s jednom veoma apologetičkom motivacijom. A onda, kao novinar i kolumnista, također sam sagledavao autokratske režime, militantne grupe, ili licemjerne vođe koji rade uistinu neetičke stvari uime moje religije. Rezultat je dugogodišnja unutarnja potraga i intelektualno propitivanje koje me je konačno dovelo do toga da napišem Ponovno otvaranje muslimanskih umova. Također sam mnogo naučio od savremenih muslimanskih akademika koji razmišljaju o istim pitanjima, učinivši neke njihove ključne uvide pristupačnim laičkoj publici. Moja ciljana publika? Naravno, kolege muslimani, posebno oni koji se bore da shvate svoju religijsku tradiciju u modernom svijetu. Ali dobrodošli su i nemuslimani koji žele steći jedan korektan uvid u islamsku misao i sve njene nijanse.

Razlika između “religijskog” i “historijskog” u islamu

Vaš naslov sugerira nastojanje ka vraćanju na nešto što je nekada bilo, ali sada više nije dostupno, to jest otvoreni um. Ovo je uobičajena tema kada se opisuje navodna kriza muslimanskog svijeta u modernim vremenima, ali ta tema se kritikuje kao forsiranje autorove pozicije umjesto odgovora na općenite stavove i stvarnost. Kako biste odgovorili na takvu kritiku?

Pa, ako je ta uobičajena tema ona koja sugerira da su muslimani u prošlosti, u nekom trenutku, imali sve odgovore koje trebamo za naša pitanja danas, onda to zaista nije ono što ja tvrdim. Ali doista tvrdim da je postojalo jedno više “univerzalističko” doba u islamskoj misli. Samo pogledajte Bagdad iz devetog stoljeća i vidjet ćete kako su muslimani s velikom intelektualnom znatiželjom izučavali Aristotela, Platona ili Galena – a nisu osuđivali ove grčke filozofe kao kafire ili “nevjernike” čije su ideje bezvrijedne. Ali danas, pokušajte sugerirati da bi muslimani mogli uzeti neke ideje od Johna Lockea ili Karla Poppera, i nećete dobiti veoma tople odgovore iz strogih krugova. Nije ni čudo da oni smatraju ranije bavljenje grčkom filozofijom kao jednu devijaciju koja je na svu sreću potisnuta.

Kao što tvrdim u svojoj knjizi, jedan skučeni svjetonazor postepeno je zavladao islamskim mišljenjem nakon jedanaestog stoljeća jer smo mi muslimani počeli vjerovati da je sva mudrost koja nam je potrebna u našim religijskim tekstovima – Kur’anu, hadisu, islamskoj tradiciji. Dok nas upravo ti tekstovi, posebno Kur’an, potiču da se bavimo intelektualnim postignućima cijelog čovječanstva, kao što nam je to Ibn Rušd, vjerovatno posljednji univerzalni mislilac u srednjovjekovnom islamu, pokušavao kazati. Međutim, Ibn Rušd je bio osuđen zbog hereze, a njegovi filozofski spisi su javno spaljeni u Kordobi. Stoga je prilično znakovito da danas čitamo neke njegove spise zahvaljujući prijevodima s latinskog i hebrejskog, koji su se pokazali prilično utjecajnim među kršćanima i židovima, dok su arapski originali izgubljeni.

S pravom ističete da je raznolikost u islamskoj tradiciji imala snažan, vertikalni osjećaj hijerarhije. Kako se jedna takva dugogodišnja organizacija raznolikosti može preurediti za savremene potrebe?

Ključna stvar kod ove i mnogih drugih stvari jeste razlikovanje “religijskog” od “historijskog”. Da, kao što s pravom ističete, srednjovjekovno islamsko društvo je bilo hijerarhijsko: muškarci su bili iznad žena; muslimani su bili iznad nemuslimana, slobodni ljudi su bili iznad robova. Ali, po mom mišljenju, ova hijerarhija nije bila rezultat islama kao božanske objave, već islamske civilizacije kao uglavnom ljudskog poduhvata, koja je uključila mnoge već postojeće kulture i norme. Nije ni čudo što ni srednjovjekovna kršćanska civilizacija nije imala osjećaj jednakih prava za sva ljudska bića. Zapravo, srednjovjekovna kršćanska civilizacija je bila samo manje tolerantna od islama, i zbog toga su židovi stalno bježali iz Evrope u islamske zemlje, kao što je Osmanska Carevina.

Ropstvo je posebno tema koja otvara oči u ovoj priči, o čemu raspravljam u svojoj knjizi. Danas većina muslimana ne može povezati ovu ugnjetavačku i nepravednu instituciju s islamom. Ali sve do devetnaestog stoljeća ropstvo je bilo opravdavano na temelju islamskog zakona – šerijata – i bilo je rasprostranjeno u muslimanskom svijetu. Konkubine, zarobljene u napadima, bile su prodavane na pijacama roblja u Istanbulu ili Kairu. Da li je ovo bilo “religijsko” ili “historijsko”? Ja vjerujem da je potonje. I vjerujem da ako smo mi muslimani bili u stanju iskorijeniti ropstvo, unatoč njegovim opravdavanjima u našoj tradiciji, možemo napraviti isti korak da iskorijenimo druga ugnjetavačka tumačenja šerijata – o ženama, manjinama, i onima koji se smatraju “hereticima”.

Slijepe ulice koje i dalje zatvaraju muslimanske umove

Muslimani se često žale da se od njih traži da riješe trenutno stanje kroz prizmu zapadnog iskustva. Pozivi na islamsku reformaciju su osporavani, uključujući i od Vas, prije nekoliko godina. Kako poziv na prosvjetiteljstvo koji upućujete u ovoj knjizi može izbjeći takve reakcije? Šta će uvjeriti muslimane da se od njih ponovo ne traži da žive u skladu sa zapadnim naslijeđem?

Hvala Vam što ste me podsjetili na moj članak u The Atlanticu, gdje sam doista rekao: “Islam ne treba reformaciju” – reformaciju poput protestantizma, koja je ciljala na katoličku hegemoniju ili kršćanstvo, što je problem koji mi nikada nismo imali u islamu.

Dočim, u istom članku sam rekao: “Islamu je potrebno prosvjetiteljstvo.” (“Ne Luther, već John Locke.”) Jer ključni problem koji su rani prosvjetiteljski mislioci u Evropi podvrgnuli izazovu bio je nasilje, prisila i netrpeljivost uime kršćanstva, što su upravo isti problemi koje danas imamo u nekim tumačenjima islama.

Ali zašto raspravljamo o “zapadnim iskustvima”? Pa dobro, zašto raspravljamo o demokraciji? I to nam je također stiglo sa Zapada. Čak je i ukidanje ropstva, koje sam upravo spomenuo, ideja koja nam je došla sa Zapada. Ovo ne znači da je Zapad divno mjesto puno blaženih ljudi. Nacizam, fašizam i komunizam su također bile zapadne ideje, a kolonijalizam i imperijalizam zapadnih sila zaslužuju svaku osudu. Ali historijska je činjenica da su neke ideje i norme koje su unaprijedile ljudski rod u nekoliko proteklih stoljeća – univerzalna ljudska prava, ustavna vladavina, sloboda govora, sloboda religije – procvjetale na Zapadu. Ovo je bilo očito velikim osmanskim islamskim liberalima iz devetnaestog stoljeća – kao što su Namik Kemal ili Hajreddin et-Tunisi – koji su se divili zapadnim slobodama i nastojali ih pomiriti sa islamom. Reakcionarni talasi koji su došli kasnije – “islamizam”, općenito govoreći, pa čak i kasniji kulturološki relativizam – slijepe su ulice, bojim se, koje i dalje “zatvaraju muslimanske umove”.

Nedavno ste prokomentirali da se muslimani nalaze u svom “mračnom dobu koje sami moraju nadrasti”. Međutim, mnogi muslimani bi se ogradili od ove izjave na osnovu toga što su moderni i progresivni, dok bi mnogi drugi to pravdali na temelju toga što su se vratili pravom islamu, slobodnom od izvanjskih utjecaja. Poput Vas, i oni također gledaju u prošlost, ali iz drugačijeg ugla. Kako biste uskladili takve zagonetke?

Pod terminom “mračno doba” nisam imao namjeru definirati svakog pojedinačnog muslimana – pa čak ni svako većinsko muslimansko društvo – već sveukupnu situaciju u islamskom svijetu. Danas, da budemo iskreni, mi smo jedina velika religija čiji autoritarni lideri mogu opravdavati progon ili čak pogubljenje ljudi samo zbog njihovih vjerovanja i ideja – zbog toga što su “otpadnici” ili “heretici”. Mi smo također jedina velika religija koja ima “religijsku policiju”, koja nameće pobožnost, ili diktatore koji pronalaze opravdanje kod klerika koji propovijedaju “pokornost vladaru”.

A ako pogledate u mračno doba kršćanstva, kao što je bilo šesnaesto stoljeće, vidjet ćete tu slične nevolje, samo još zlobnije: decenijama i decenijama katolici i protestanti su ubijali jedni druge u sektaškim ratovima, odrubljivali su glave “hereticima” ili ih čak žive spaljivali, a apsolutistički monarsi su vladali tvrdeći da posjeduju “božanska prava kraljeva”. Stvari su se počele mijenjati nabolje tek kada su neki kršćani počeli priznavati da postoje problemi u postojećim religijskim doktrinama i kada su artikulirali nove ideje slobode i tolerancije.

Univerzalne etičke vrijednosti i islam

Aziz al-Azmeh je jednom izjavio da ne postoji jedan islamski ummet, već da postoji onoliko ummeta koliko i okolnosti koje ih održavaju. On je radikalno osporavao svaku ideju o unformnosti i jedinstvu, implicirajući da postoji i da treba postojati nešto za svakoga. Kako biste Vi pozicionirali svoju knjigu kada govorimo o pitanjima jedinstva i različitosti?

Složio bih se da postoje mnogi ummeti unutar ummeta – ovo je historijska činjenica. Međutim, da li ovu historijsku činjenicu cijene naše religijske doktrine? To je pitanje koje propitujem u posljednjem poglavlju svoje knjige koje je naslovljeno “Teologija tolerancije”, gdje pokazujem da u islamskoj tradiciji postoje korijeni i tolerancije i netolerancije. Ovo posljednje odražava mit da će se ummet podijeliti na 73 sekte i da će samo jedna biti spašena – pri čemu svaka sekta samodopadno tvrdi da je ona ta jedinstvena “spašena sekta”. (Ovo se temelji na jednom prenesenom hadisu za koji smatram da je vrlo sumnjiv jer se suprotstavlja ekumenizmu Kur’ana, koji obećava spasenje čak i židovima i kršćanima.)

S druge strane, tolerantnu struju najbolje predstavlja rana teologija murdžija ili “onih koji odgađaju”. Oni su tako nazvani zato što su “odgađali” presudu o suvjernicima muslimanima za život poslije smrti, koju će dati Bog. Imam Ebu Hanife, osnivač hanefijske pravne škole, dijelio je mnoge njihove stavove i uveo ih je u glavni tok sunnijskog islama. Hanefije su također razvili lijep izraz “Ehlu-l-Kibla” ili “sljedbenici Kible”, odnosno “ljudi koji se u molitvama okreću prema Meki” kao univerzalan krovni izraz za sve muslimane, bez osuđivanja bilo koga. Te osnove za unutarmuslimansku toleranciju, koje istražujem u svojoj knjizi, dragocjene su i danas ih treba ponovno oživjeti.

Vratimo se na pitanje prosvjetiteljstva. Islamska teološka i intelektualna tradicija naglašavaju različite stupnjeve intelekta od veoma ranog perioda, od onih koji mogu shvatiti materijalne istine do onih koji se mogu upustiti u nematerijalne, nevidljive i više istine. Ovo se uvjerljivo dosta razlikuje od toga kako prosvjetiteljstvo pozicionira razum kao pokretački princip nauke, znanja i modernosti. Dakle, kako se termin prosvjetiteljstvo može primijeniti na muslimansku potragu, ako on potječe iz različitih asocijacija?

Jednako kao što nema monolitnog islama, nema ni monolitnog prosvjetiteljstva. Postojala je jedna struja u njemu, najsnažnija u Francuskoj, koja je gotovo obogotvorila ljudski razum i postala sumnjičava, ako ne i neprijateljska prema religiji. To zasigurno nije vrsta prosvjetiteljstva kojoj se ja divim. Divim se onome što historičar David Sorkin naziva “religijsko prosvjetiteljstvo”, koje je pomirilo protestantizam, židovske i kršćanske doktrine sa slobodom i tolerancijom.

A što se tiče značenja razuma, evo na što mislim: čak će vam i najtvrdokorniji selefija reći da islam cijeni razum, jer vam je potreban fehm ili „razumijevanje“ da biste čitali i razumjeli religijske tekstove. Ali ovdje postoji jedno dublje pitanje: Može li ljudski razum, čak i bez religijskih tekstova, razaznati moralne vrijednosti i izgraditi etičke sisteme? Ja vjerujem da može, a to je zbog toga što je Bog dao čovječanstvu njegovu „takva“ ili savjest, kao što nam to Kur’an govori. Stoga možemo prihvatiti da postoje univerzalne etičke vrijednosti koje mi muslimani možemo dijeliti s cijelim čovječanstvom, umjesto da mislimo kako ne postoji etička istina izvan islama.

Talibani i prisiljavajuća tumačenja islama

Važnost slobode dominira drugim dijelom Vaše knjige. Kako i zašto muslimani mogu danas uskladiti učenja i tradicionalne koncepte islama s vrijednostima ljudskih prava, emancipacije žena, prava manjina i u smislu etničke pripadnosti i seksualne orijentacije, slobode religijskog izbora…?

E sad, da bih odgovorio na to pitanje, moram reći: Molim Vas pročitajte moju knjigu. Ali evo šta mogu kazati u najkraćem: Ja vjerujem da sve ove vrijednosti imaju svoje korijene u Kur’anu. Upravo je Kur’an taj koji je proglasio da „nema prisile u vjeri“ ili “vama vaša vjera, a meni moja”, ili u više navrata zaštitio žene od patrijarhalnih tradicija arapskog društva iz sedmog stoljeća. Međutim, te “korijene” do zrelosti nije razvila islamska tradicija – umjesto toga, oni su često bili zanemarivani. Prilično je izvanredno da je mainstream sunnijska jurisprudencija smatrala kur’anske ajete o religijskoj slobodi kao “dokinute” kasnijim ajetima koji zapovijedaju rat protiv mnogobožaca, zanemarujući da je ovaj rat bio uzrokovan mnogobožačkim ugnjetavanjem i agresijom na prvom mjestu.

Dakle, ja vjerujem da danas možemo pomiriti islam i ljudska prava ponovno oživljavajući duh “dokinutih” ajeta Kur’ana, čitajući Kur’an i Sunnet Poslanika u njihovom historijskom kontekstu, sagledavajući tradiciju s poštovanjem ali i kritičkim gledištem, kao i otvorenošću prema etičkim postignućima cijelog čovječanstva.

Jesu li Vas posljednja dešavanja u Afganistanu potaknula da preispitate svoje nezadovoljstvo o “zatvaranju” muslimanskih umova? Da li je moguće govoriti o ovom “zatvaranju” bez osvrtanja na zapadne doprinose tome?

Posljednja dešavanja u Afganistanu – to jest, drugi dolazak na vlast talibana – učinili su me još više uvjerenim u potrebu nastojanja ka “ponovnom otvaranju muslimanskih umova”. Jer talibani su jedan od savršenih primjera tog “prisiljavajućeg” tumačenja islama koji ja kritikujem, a Afganistan će s tim imati još jedan eksperiment.

Da li je Zapad dao “doprinos” ovom problemu? Naravno, prvo s kolonijalizmom evropskih sila, a onda s militarizmom Sjedinjenih Država – za što je neopravdana okupacija Iraka najbolji primjer. Takve agresije su muslimanski svijet učinile razumljivo defanzivnijim, što je samo dodatno podstaknulo militantna tumačenja islama. Zbog toga ja pozivam na suzdržaniju američku vanjsku politiku – uz neke izuzetke, kao što je američko vojno angažiranje na Balkanu tokom 1990-ih protiv srpske agresije, koje smatram opravdanim. U međuvremenu, također vjerujem da muslimanska društva imaju unutrašnje probleme koji su uzrokovani zapadnim kolonijalizmom i ne mogu biti prevaziđeni pukim antikolonijalnim držanjem.

Nakon njihovog preuzimanja Afganistana, talibani su sve unervozili mogućnošću ponovnog uvođenja šerijata. Je li ovdje zabrinutost vezana za sami šerijat ili za njegovo talibansko tumačenje? Šta možemo očekivati, kao analitičari i zabrinuti autsajderi?

Naravno, briga je oko talibanskog tumačenja šerijata – ali, da budem iskren, ono također nije previše daleko od mainstream sunnijskih tumačenja šerijata. Nakon svega, talibani su ogranak deobandske tradicije indo-pakistanskog regiona, koja sama po sebi predstavlja strogu verziju hanefijske jurisprudencije. Zbog toga neke stvari koje će talibani vjerovatno učiniti – nametanje pokrivanja ženama, uspostavljanje religijske policije za discipliniranje društva, tjelesno kažnjavanje, jedan “emirat” u kojem nema mjesta za demokratsku opoziciju – mogu lahko biti utemeljene u tradicionalnim tekstovima sunnijske jurisprudencije. I zbog toga mi muslimani trebamo raspravljati ne samo o talibanima već i o širem problemu koji oni predstavljanju.

Kako vidite svoj rad u odnosu na druge muslimanske pisce o takvim temama te njihove kolege nemuslimane? Ko Vas inspirira (a ko Vas frustrira) kao pisca? Ko me inspirira? Islamski liberali iz devetnaestog stoljeća kao što su Namik Kemal, Hajruddin et-Tunisi, ili Muhammed Abduhu. Kao i giganti iz dvadesetog stoljeća poput Fazlurrahmana Malika ili Alije Izetbegovića. Također, savremeni muslimanski učenjaci kao što su Khaled Abou Fadl, Ebrahim Moosa, Asma Afsaruddin i Asma Barlas. Nasuprot njima, oni koji me frustriraju su fanatični i netrpeljivi glasovi u našem ummetu koji osuđuju svako novo tumačenje islama kao neznanje, herezu ili izdaju. Oni mogu iskreno vjerovati da služe našoj vjeri, dok ja mislim da joj čine štetu sprečavajući prijeko potrebne razgovore koje možemo voditi samo otvorenim umovima.