NA OBRONCIMA VLAŠIĆA: Selo Korićani sa 40 mještana i dva učenika moglo bi postati “polje zečeva”
Koze, krave, svinje, nepregledni pašnjaci i tišina slika su nedjeljnog poslijepodneva u Korićanima. Dok prolazimo makadamskim putem nailazimo na mještanina Acu koji kreće na posao. Kasni, govori kako ga čeka oko 30 kilometara makadamskog puta kojeg mora preći za 20 minuta. Golfom 2 svaki dan vozi tim putem dok se bori za egzistenciju svoje porodice.
Srdačno nas pozdravlja i poziva svog oca, 70-godišnjeg Branka Kekerovića koji je svoj život proveo u Korićanima.
Dok skuplja drva koja treba unijeti u kuću, Branko govori kako je jak novembarski vjetar i da često donese i prve pahulje na Vlašić.
“Živimo od poljoprivrede i stočarstva, kao što vidiš. Sijali smo žitarice, pšenicu, zob, a kukuruz nije niko htio jer zahtijeva previše brige. Imali smo mnogo i krompira, sva okolna sela su znala doći da ga vadimo zajedno, ali nikada nismo uspjeli sve otkopati”, govori nam Branko.
Priča i kako su sedamdesetih godina prvi mještani Korićana počeli odlaziti u inostranstvo. U Gornjim Korićanima živjeli su Hrvati, dok u Donjim Korićanima žive pretežno Srbi. Prvi su mjesto počeli napuštati mještani Gornjih Korićana te svoj bolji život tražiti u Austriji.
Klima se mijenja
“Nekada je bilo u prosjeku dva metra snijega, a sada je oko 50 centimetara jer se klima mijenja i sasvim malo snijega ima. Prošle godine je bilo hladnoće, ali nije bilo snijega. S proljećem već počinje i sjetva, ali ovdje su ostali samo porodice s čovjekom i ženom, nema djece. Nekada, dok sam radio kao učitelj, oko 230 učenika je pohađalo školu od 1. do 4. razreda i toliko u Vitovlju od 5. do 8. razreda. Danas u školu idu samo moja dva unuka”, priča dalje.
Nastavu predaju učiteljica koja povremeno dođe, pop i Brankov prijatelj koji je učitelj.
Omladina u Korićanima ne ostaje, ne smatraju da tu postoji budućnost, a stočarstvom se ne žele baviti. Prema Brankovim riječima, žive od danas do sutra uz pivo u obližnjoj kafani.
Škola sa samo dva učenika
“Volio bih da selo ostane naseljeno i poslije mene. Ima neki projekat da će se praviti neka eko zona, ali to je daleko i ko zna kad će se to realizirati. Ovdje ljudi samo čekaju smrt jer nemaju gdje da idu, a neki se vraćaju samo za godišnje odmore iz inostranstva. Ja vjerujem da će ovo selo, kao što i narodna priča kaže, postati polje zečeva”, zaključio je Branko koji je sa svojom porodicom već davno pripremio zimnicu i zalihe mesa i sira.
Desetogodišnji Saša Kekerović jedan je od dvojice učenika koji pohađa školu u Korićanima. U selu se igra tek još s dvojicom rođaka.
“Škola je udaljena oko dva kilometra od sela, a nekada idem s tatom, a nekada pješke ili biciklom. U školi imam samo rođaka Anđelka i mi smo jedini tu. Nema djece, nemam se s kim igrati, a volio bih da nas je više. Svaki dan se družimo, a u školi najviše volim matematiku”, kazao nam je Saša.
O ratu ne govore mnogo
O proteklom ratu ovdašnji mještani ne vole govoriti.
“Ovaj bratoubilački rat samo je još više utjecao da mještani odu. Prije rata oko 100 ih je otišlo, a krajem rata većina je odlučila otići i pridružiti se svojim porodicama u Austriji. Njemačkoj, Sloveniji…”, dodaje Branko koji nikada nije ni pomislio napustiti Korićane.
Iako su se na samo nekoliko stotina metara od sela u ratu dešavali strašni zločini na Korićanskim stijenama, mještani kažu da u tome nisu učestvovali i da ni metak nisu ispalili. Svjesni su koliko ih je sve to unazadilo i priču okreću na tešku realnost te poručuju da je sve što im je danas ostalo poljoprivreda i vjera u bolje sutra. Dok novembarski vjetar puše, u neizvjesnosti iščekuju prvi snijeg na obroncima Vlašića.
Klix.ba
Preuzmite mobilnu aplikaciju 072info za Android: KLIKNI OVDJE
Preuzmite mobilnu aplikaciju 072info za iOS: KLIKNI OVDJE
POVEZANE OBJAVE