1 47
AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Vijesti

Prvi izbori u historiji BiH održani su 1910. godine. Izborima je, kako smo u prethodnim brojevima feljtona naveli, prethodilo osnivanje prvih političkih stranaka u BiH – Muslimanske narodne organizacije (1906.), Srpske narodne organizacije (1907.), Socijaldemokratske stranke (1909.), Hrvatske narodne zajednice (1910.) i Hrvatske katoličke udruge (1910. godine).

Uvođenje institucija

Ipak, podređeni položaj koji je naša zemlja uživala u okviru Austro-Ugarske ogledao se i u samim nadležnostima Bosanskog sabora. Saboru je pripalo pravo nadzora nad upravom i pravo zakonodavstva i kontrole u svim predmetima koji se tiču uprave i sudstva samo u Bosni i Hercegovini. To područje nije bilo beznačajno, ali tadašnjem saboru ipak nije data puna zakonodavna vlast, jer njegov zaključak postaje zakon samo ako vrhovni vladar, odnosno car, to odobri.

Nakon austrougarskog anektiranja Bosne i Hercegovine (1908.), započet je proces za uvođenje ustavnog stanja.

Zbog političkih nesuglasica i nedostatka konsenzusa, okončan je tek dvije godine kasnije, 20. februara 1910., kada su proglašeni ustav pod nazivom Zemaljski ustav (Štatut) i pet zakonskih akata: Izborni red, Saborski poslovni red, Zakon o društvima za BiH, Zakon o okupljanju za BiH i Zakon o kotarskim vijećima.

Samim tim, novouspostavljeni ustavni poredak je bio reguliran sa šest pravnih akata koji su predstavljali jednu cjelinu.

Bosna i Hercegovina dobila je sljedeće institucije: Zemaljski sabor, Zemaljski savjet i kotarska vijeća.

Osnivanje Bosanskog sabora

Proglasom ustavnosti 20. februara 1910. godine, otpočeo je s radom i Bosanski sabor, koji je bio sastavljen kombinacijom socijalnog, konfesionalnog i virilističko-kurijalnog sistema (u sabor, osim izabranih članova, ulaze i virilni članovi, koji su, zbog svog položaja, automatski smatrani članovima sabora).

Za razliku od drugih anahronih predstavničkih institucija u monarhiji, Bosanski sabor se nije zasnivao ni na nekoj posebnoj domaćoj tradiciji. Prema izbornom saborskom redu, građani su, prema konfesionalnoj pripadnosti, bili podijeljeni u tri kurije, tako da je svakoj etničko-vjerskoj grupi osiguravan određeni broj zastupničkih mjesta, što je bio dogovor na koji su pristale bh. stranke.

Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj osnovi:

1. Kurija veleposjednika i intelektualaca

2. Gradska kurija

3. Kurija seoskih općina

Priprema za izbore

Zemaljska vlada je predložila da se na 25.000 stanovnika bira jedan zastupnik. Popis iz aprila 1895. godine govorio je da su u Bosni i Hercegovini tada ukupno bila 1.568.092 stanovnika, od čega 548.632 muslimana, 673.246 pravoslavaca te 334.142 katolika.

U Bosanski sabor su, na osnovu ovih brojki, birana 72 zastupnika, a unaprijed je određeno da katolicima pripadne 16, muslimanima 24, pravoslavcima 31 mandat, dok je Jevrejima pripao samo jedan. Aktivno biračko pravo imali su svi bosanskohercegovački stanovnici muškog spola koji su na dan izbora navršili 24 godine, koji su slobodni i koji u zemlji žive barem jednu godinu.

Jedino su žene veleposjednice, ukoliko plaćaju 140 kruna zemljarine, imale aktivno biračko pravo u veleposjedničkoj kuriji. Pasivno biračko pravo imali su muškarci s navršenih 30 godina, ukoliko uživaju sva građanska prava.

U stvarnosti je situacija bila potpuno drugačija i zavisila je od kurije i konfesije. U svakoj kuriji bila je favorizirana jedna od tri konfesije, ali uzeto sve zajedno, prosjek birača za sve konfesije bio je prilično uravnotežen: jedan pravoslavni mandat dolazio je na 33.714 stanovnika, muslimanski na 33.335, a katolički na 33.373 stanovnika.

Ovim su se željeli održati ravnoteža i paritet između etničko-konfesionalnih grupa, što je bio jedan od osnovnih principa austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je car bio obavezan paziti da na položaj predsjednika i potpredsjednika naizmjenično dolaze pripadnici sve tri konfesije.

Mandat zastupnika trajao je pet godina, bez prava birača na njihov opoziv. Predsjednika i potpredsjednika sabora nisu birali poslanici, nego ih je na početku svakog zasjedanja imenovao car, pazeći na konfesionalnu ravnotežu i redoslijed. Osim izabranih zastupnika, u sabor su ulazili već spomenuti virilisti.

Takvih je bilo ukupno dvadeset:

• Muslimani – reisu-l-ulema, direktor vakufsko-mearifske uprave, sarajevski i mostarski muftija i po imenovanju najstariji muftija

• Pravoslavci – četiri mitropolita i predsjednik Pravoslavne zajednice

• Katolici – nadbiskup i dva provincijala franjevačkog reda

• Jevreji – sefardski nadrabin

• Predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Advokatske komore u Sarajevu, načelnik zemaljskog glavnog grada Sarajeva i predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Sarajevu

Prvi izbori

Rezultati izbora 1910.
Rezultati izbora 1910.

Zemaljska vlada je prve saborske izbore raspisala za razdoblje od 18. do 28. maja 1910. godine. Tada su MNO i MSS pregovarali o zajedničkom istupanju na izborima te podjeli mandata.

Rezultati izbora najviše su ličili na nacionalni popis – svaka grupa glasala je za svoju nacionalnu stranku. Na izborima je Srpska narodna organizacija osvojila sve pravoslavne mandate, njih ukupno 31, a Muslimanska narodna organizacija sva 24 muslimanska mandata. Od 16 katoličkih mandata, Hrvatska narodna zajednica je dobila 12, a Hrvatska katolička udruga (pristalice nadbiskupa Josipa Stadlera, koji je vodio stranku) samo 4 mandata.

Odziv birača bio je ogroman. Od ukupno 105.734 upisana Bošnjaka u seoskoj kuriji, glasalo je 88.205 ili 83 posto, Srba 85 posto, a najmanji odziv u seoskoj kuriji bio je među Hrvatima, gdje je glasalo samo 61 posto stanovnika. Bez mandata su ostali u Socijaldemokratskoj stranci, kao i u Muslimanskoj samostalnoj stranci (MSS), koja je bila prohrvatski i proaustrougarski orijentirana, kao i prosrpski demokrati, koji su isticali Osmana Đikića, kao kandidata u trećoj kuriji.

Corpus separatum

Prema Ustavu, Bosna i Hercegovina ostala je jedinstveno područje s jedinstvenim položajem u monarhiji i predstavljala je posebnu upravnu jedinicu – corpus separatum (odvojeno tijelo), jer se dvije države koje čine monarhiju (Austrija i Ugarska) nisu mogle dogovoriti oko uprave. Ovakav pravni subjektivitet djelimično se izražavao i kroz sabor. BiH, ni poslije aneksije i ustavnosti, nije mogla neposredno sudjelovati u zajedničkim poslovima na nivou Austro-Ugarske.

Zemaljski savjet je bio institucija koja je trebala u budućnosti osigurati bolji pravno-politički život BiH u okviru Austro-Ugarske monarhije.

Ali, bez obzira na sva ograničenja, Bosanski sabor je bio pozornica i okvir novih formi građanskog i političkog života u Bosni i Hercegovini.

(U narednom broju feljtona donosimo priču o radu Bosanskog sabora od 1910. do 1915.).