Na trenutke prestanu biti migranti i postanu turisti

SA MIGRANTI LJUDSKA PKG IER 1 20201216 192702528 mxf 00 00 27 16 Still002

Žive život na kom im niko ne može pozavidjeti ali nisu im svi vozovi prošli. Većina čeka onaj u koji će ući sa kartom za Italiju, Francusku, Njemačku… Na trenutke prestanu biti migranti i postanu turisti. Naizgled bezbrižni ljudi koji pored zanimljivih objekata poziraju i fotografišu se.

Oronuli vagon – simbol trenutne statičnosti svijeta i njihove pozicije na pruzi života, dok vjeruju da će jednog dana na fotografiji biti trijumfalna ili branderburška kapija koja će značiti prolazak faze zvane Ušivak, ili Fontana di Trevi kao ispunjenje bez novčića zamišljenje želje.

“Ponekad se slikamo okolo, čisto radi zabave. Jednom će to biti u Italiji ili Francuskoj”, kazao nam je jedan migrant. 

Pitati migranta kako vidi svoj život za 5 ili 10 godina ili o čemu sanja, nije uvijek najpametnije.

“To nije pravo pitanje. Svi migranti ovdje sanjaju samo jedno, da odu u Evropu. Kada se to dogodi, mi ćemo biti velike zvijezde, bogati ljudi. Nemamo šta sad da sanjamo, fokusirani smo samo na to da odemo, to je naš prvi plan, a kada budemo tamo, sve će biti moguće”, glasio je odgovor.

Ni putnike, ni turiste a ni sanjare u njima ne vidi stanovnik Blažuja pored čije kuće svakodnevno prolaze.

“Katastrofa, odmah da ti kažem – katastrofa. Obili su kući, ja sam morao popeti se gore i udariti eksere. Sve živo obiše. Na Ilidži neki dan čovjeku uzeli telefon iz džepa. (N1: Otkud znate da su tu kuću obili migranti?) Migranti obili, ko je drugi obio, popeli se gore odnijeli deke, vidiš da deke nosaju na sebi”, kazao nam je Vidoje Koprivica iz Blažuja. 

Na kriminal se žale i sami migranti, kažu da je mnogo krađa, tuča i svađa u samom kampu:

“Prvi problem je hladno vrijeme, nemamo ništa, veliki problemi su u kampu, loša hrana, loši ljudi, mnogo kriminalaca mnogo kriminala.”
“Nemam prijetelje ovdje, nisam pošeo u šetnju, idem u grad da podignem novac koji mi je porodica poslala.”
“Dok je ovako hladno, ostaću ovdje u kampu a onda odoh, u Italiju, Njemačku.”
“Došao sam ovdje zbog posla, sebe, svog života, da uradim najbolje za sebe, želim bolju budućnost. Želim da radim.”
“Prvo planiram u Italiju, ali je moja želja da odem u Englesku i tamo se zaposlim.”
“Nedostaje mi moja porodica, prijatelji, oni su u Pakistanu.”

I dok pojedini mještani naselja u kom se nalazi migrantski kamp, u strahu i ogorčenosti zatvaraju prozore i zaključavaju vrata, pakistanska muzika odzvanja Blažujem i razblažuje gorčinu života onih koji na putu za Ušivak, zvucima koje bude neke nježne emocije, ušivaju ranice nastale od raznih nedostajanja. 

N1

Prethodni članakSindikat zdravstva FBiH traži zapošljavanje 1.600 radnika
Sljedeći članakPjevanje u autu oslobađa stres i poboljšava zdravlje