Nabavka vakcina ogolila stare probleme: Plaćamo li preskupu kartu za ovaj cirkus

Pandemija koronavirusa koja je poharala svijet, ogolila je i suštinu problema koji Bosnu i Hercegovinu muče već decenijama – nepostojanje državnog aparata koji bi promtno i adekvatno odgovorio na potrebe građana tokom najveće pošasti 21. vijeka.
I dok praktično sve zemlje svijeta vode bitku na više frontova pokušavajući svojim građanima obezbijediti vakcine i to putem COVAX-a, bilateralno ili na neke druge načine, kod nas se državna vlast (ako grupu individua koja se najmanje bori za interese građana i dalje možemo tako nazivati) isključivo pouzdaje u ovo prvo. A i tu su zakazali.

Dodatni šamar

Dodatni “šamar” građanima koju vodi ovakva vlast stigao je sinoć kada smo objavili pismo prvog čovjeka Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) Tedrosa Adhanoma Ghebreyesusa u kojem kaže da naša zemlja ne može dobiti vakcine putem COVAX mehanizma dok ne ispuni osnovne uslove, a to je potpisivanje Pfizerovog sporazuma o nadoknadi štete i popratno pismo.
Nakon odgoda
Predsjednik WHO-a pisao Dodiku: Pfizerova isporuka kreće kad se potpiše sporazum o nadoknadi štete

Prije nego što Globalni savez za vakcine (GAVI) optužimo za “nesavjestan rad u službi” moramo napomenuti da su ovi uslovi pred domaće vlasti postavljene još 22. februara. Svijet, nažalost, ne razumije da, dok je za nešto poput potpisa na dva sporazuma “normalnim” državama potrebno svega nekoliko sati, a u ovim svjetskim uslovima možda i minuta, nama za takvo nešto trebaju dani, možda i mjeseci.

Jer, kod nas je uvijek pitanje odgovornosti. Ko je zadužen za ovo ili ono i čija je nadležnost. Ne daj Bože da se dozvoli da država rješava stvari koje su u njenoj nadležnosti, jer bi to značilo da država postoji, a to nažalost, mnogima ne odgovara. Izjave članova Predsjedništva BiH nakon sastanka o nabavci vakcina od prije dva dana, tek su prava lakrdija.

Prava lakrdija

Na stranu da su se o ovom pitanju sjetili sastati i porazgovarati tek prije dva dana (valjda im je neko tek javio da je pandemija i da ima nekih vakcina za kupiti), poenta je u činjnici da na sastanku opet ništa konkretno nije dogovoreno. U izjavama poslije sastanka opet je dominirala riječ “treba”, pa su tako svi učesnici oko te riječi i formirali svoje stavove.

Član Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda Šefik Džaferović tako je rekao da BiH treba nabaviti te vakcine, da tu nema dileme i da ne možemo više da trpimo i da čekamo i odlažemo vakcinaciju. Dodao je da, ipak, Predsjedništvo BiH nema nikakvih operativnih nadležnosti za nabavku.

Manje-više isto je poručio i Željko Komšić, član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, koji je, uz opasku novinarima da se obrazuju i informišu da Predsjedništvo BiH nema ništa s nabavkom vakcina, ali da vakcine trebamo nabaviti, rekao da smo novac COVAX-u dali, ali po svijetu hodaju razni mešetari s torbama punim novca i pokušavaju kupiti te vakcine po višim cijenama.

Pokazali zube

Iznenađujuće, jedini koji je zauzeo koliko-toliko državnički stav bio je predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik koji je rekao da BiH treba tužiti COVAX. Jeste da smo sinoć saznali da za to nema nikakve pravne osnove, ali bilo je lijepo vjerovati da je BiH pokazala zube. Pa makar i posredstvom njenog najvećeg negatora.

Kada se sve ove izjave uzmu u obzir postavlja se samo jedno pitanje – zašto su se uopće sastajali ako niko nije nadležan. Ako Predsjedništvo nije “de jure” nadležno za nabavku vakcina, onda šta radi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kojemu kontigenti vakcina na beogradski aerodrom slijeću skoro svakodnevno, ili hrvatski predsjednik Zoran Milanović koji, protivno odredbama EU, kupuje ruske vakcine i kaže da “ako ih imaju kupit će ih i od čečenske mafije”.

I dok se, gotovo sigurno, svijetu sprema i treći ili četvrti val pandemije, a brojke zaraženih ponovo svakodnevno rastu, nama nadležni serviraju nove restriktivne mjere. A one, opet pokazuju sve ovo gore navedeno. Umjesto da se mjere raspišu jednako za čitavu državu, one se raspisuju po entitetima, kantonima i distriktima. I dijametralno su različite.

Negdje ima policijski sat, negdje nema. U FBiH je zabranjena muzika uživo, u RS-u je dozvoljena. Neko ide u školu, neko ne ide, a neko samo ponekad. Neko nosi masku u zatvorenom, neko na otvorenom, a neko nikako. I tako u nedogled.

Kao da se nalazimo u nekom okrutnom reality showu, koji je hibrid Monty Pythona i Zone sumraka. “Ekstremna vremena zahtijevaju ekstremne mjere”, krilatica je koju naši političari obilno primjenjuju na građane.

A građani? Oni šute i skupo plaćaju kartu za cirkus u kojem nisu publika nego, nažalost, i aktivni sudionici.