Najstarija žena u BiH: Mostarka proslavila 106. rođendan

U Domu za starije i nemoćne Vita u Grudama proslavljen je još jedan poseban rođendan, onaj koji se ne događa često i koji sam po sebi nosi težinu jednog cijelog stoljeća života, uspomena, porodice, radosti i tuge.

Anka Nikolić proslavila je 106. rođendan, okružena radnicima doma, pažnjom, cvijećem, tortom, poklonima i lijepim riječima.

U Viti su rođendani uvijek posebno emotivni, ali ovaj je bio drukčiji. Anka je tamo proslavila i svoj 100. rođendan, kao i svaki naredni, a sada je stigla do 106. godine. Iako je noge više ne slušaju kao nekada, posebno nakon pada prije nekoliko godina, um je i dalje služi, sjećanja su živa, a rečenice pune topline, jednostavnosti i životne mudrosti. 

Raspoloženje joj popravljaju i njeni iz Vite, direktorica Marija, upraviteljica Mila, sestra Ivana, kao i brojne druge vrijedne djevojke i žene, te korisnici doma s kojima lijepo živi Anka, blagoslovljena velikim brojem godina koje joj je Bog podario.

Na pitanje kako se osjeća na svoj rođendan, iskreno je odgovorila kako je tužna jer joj sinovi nisu tu, ali odmah dodala da joj često dolaze Bobo i Đole. Sinovi su joj naručili tortu, dobila je cvijeće, slatkiše i poklone, a radnice doma pobrinule su se da slavlje bude dostojno njezinih godina i života koji je proživjela.

Kada su je upitali koja je tajna dugog života, Anka je jednostavno odgovorila da ni sama ne zna, ali je istaknula kako je imala uredan život i roditelje koji su lijepo brinuli o djeci. Prisjetila se i svoje porodice, dviju sestara koje su umrle, brata koji je ubijen, ali i mladosti u Mostaru, gdje je njezin otac, iz poznate porodice Kljajo, imao gostionicu.

– Svake nedjelje pekli smo na ražnju po četrnaest janjaca. Dolazili su gosti na pečenje, šunku, pršut… Cijeli Mostar dolazio je na izlet – prisjetila se za Grude.com Anka.

Posebno dirljivo govorila je i o svom suprugu, kojeg je upoznala četrdesetih godina prošlog stoljeća. Sve je, kaže, počelo jednim običnim susretom, šetnjom i kratkim razgovorom, a onda se razvila njihova veza. Opisala ga je kao dobričinu, Bokelja iz Boke kotorske, čovjeka koji je završio gimnaziju u Kotoru, a potom Vojnu akademiju u Beogradu.

Anka u Domu Vita boravi gotovo devet godina. Tamo je došla nakon pada, kada su sinovi procijenili da joj je potrebna stalna briga. O radnicima doma govori s poštovanjem, a na pitanje nedostaje li joj još nešto osim djece, odgovorila je smireno i gotovo pomireno sa životom.

– Imala sam lijep život. Nikad nisam povišen ton čula u kući. Živjela sam mirnim životom, pomagala roditeljima, udala se, bavila se kućom i djecom. Dobro sam odgojila svoju djecu, a za unuke neka njihove majke govore. Sa sinovima pričam svako jutro u šest – kazala je Anka.

Tako je u Grudama proslavljen još jedan rođendan za pamćenje. Rođendan žene koja je proživjela više od stoljeća, ispratila mnoge epohe, nosila svoje križeve, ali sačuvala bistrinu, dostojanstvo i onu posebnu životnu blagost koju mogu imati samo ljudi koji su mnogo prošli, mnogo zapamtili i još uvijek znaju reći: imala sam lijep život.