Najteže je kada u masovnoj grobnici pronađem dijete s flašicom u ruci i u majčinom zagrljaju

Huso Muratović 27 godina je uposlenik „Gradskih grobalja“ Visoko, ali i čovjek koji je svojim bagerom obišao i otkopao brojne masovne grobnice širom naše zemlje. Učestvovao je i u kopanju i uređenju mezarja u Potočarima, kao i brojnih drugih širom BiH.

Ovim poslom počeo se baviti još 1990., a na samom početku, kako nam je ispričao, dnevno je bilo potrebno iskopati jedno do dva grobna mjesta. Nakon toga došao je rat, a za Husu i nova uloga – izvlačenje nastradalih s prvih linija ili iz međuzona.

Prva ekshumacija

– Počeo sam raditi kao vozač. Tokom rata često smo bili na prvim linijama, na razmjenama na sve tri strane. Bilo je trenutaka kada dođete na liniju, kada treba izvući poginuloga iz međuzone. Vojnici vam pokažu mjesto, krenu s vama da pomognu, a onda zapuca s druge strane i sami se morate probiti do nastradaloga i izvući ga. Takvih teških trenutaka bilo je mnogo i čini mi se da je to bilo teže nego biti u vojsci i na liniji – počinje svoju priču Muratović.

Kako kaže, nije ni slutio da će nakon rata biti čovjek koji će otkopati brojne masovne grobnice širom naše zemlje te uz svoj posao svjedočiti najtežim životnim pričama.

– Nakon rata moja firma „Gradska groblja“ Visoko počinje raditi ekshumacije širom BiH. Sjećam se i prve ekshumacije odmah nakon rata, negdje u blizini Rogatice. Direktor je odredio dvojicu koja će ići sa mnom, jedan nije smio, pa je sa mnom krenuo portir koji se ponudio da ide. Iako smo bili pod pratnjom UN-a, prvi dan nije bilo sigurno otići, tako da smo na lokalitet došli drugi dan i uspješno uradili otkopavanje prve masovne grobnice. Nakon toga slijedile su i veće grobnice i ekshumacije, od Viteza, Žepča, preko Prijedora, pa do Srebrenice, Bratunca, sve do Kalinovika – priča Muratović.

Teški trenuci

Brojne masovne grobnice donijele su i brojne teške trenutke, ali posebno su teški pronalasci djece i žena.

– Svi trenuci su teški i bolni, ali najteže ekshumacije su one kada nađete majku i dijete. Prepoznate po sitnim kostima dijete, po nešto većim kostima majku, koja drži to dijete, a znalo se desiti da u djetetovim rukama još bude i flašica s mlijekom. To su trenuci koji vas slome i zdravim razumom ne možete shvatiti da je neko spreman nauditi djetetu u majčinim rukama – prisjetio se teških trenutaka Muratović.

Nakon što je 2003. godine formiran Memorijalni centar u Potočarima, Huso godišnje u tom dijelu BiH provede i po mjesec dana.

– Prve godine kada smo pripremali prvu zajedničku dženazu, mislio sam da je nemoguće da iskopamo više od 300 mezara i pripremimo ih za ukop. Znao sam do jednog mezara dolaziti i po tri puta, bilo je hladno, smrznuto, i kako iskopam i odmaknem se, mezari se ponovo sužavaju. Pokušavali smo na sve načine iskopati, ali bilo je nemoguće bez ručne obrade i šalovanja. Inače, svake godine u Potočarima provedem po 20-25 dana u vrijeme priprema za zajednički ukop, tako da me moja supruga i dijete kod kuće požele, ali to je takav posao i nekako kad se zatvori taj krug, osjetim olakšanje i kao da mi kamen sa srca padne. Krug koji počne odlaskom na masovnu grobnicu, ekshumacijom, zatim slijedi čekanje na identifikaciju, a onda ponovo kopanje mezara i na kraju spuštanje u mezar i smiraj – ispričao nam je Huso Muratović.

Opet bi isto  

– Ovaj posao malo je izvikan, ali da mogu vratiti vrijeme i da mi je sada 20 godina, opet bih radio isto. Ovim se bavim 27 godina. Ako Bog da, uskoro ću i u penziju i kažem vam, da mogu vratiti vrijeme i birati čime da se bavim, izbor bi ponovo bio isti – otkrio nam je na kraju Muratović, čovjek koji je bagerom, s kojim druguje 20 godina, iskopao većinu mezara u Memorijalnom centru u Potočarima.

Na kraju, dok smo se pozdravljali, Huso nam je otkrio da je vjerovatno čovjek koji je iskopao najviše grobova, možda i u cijelom svijetu.

Grobna mjesta za tuzlansku mladost

Muratović je 1995. godine iz Visokog otišao u Tuzlu, gdje je kopao grobna mjesta za ubijenu tuzlansku mladost, djevojke i mladiće stradale u masakru na Kapiji.

– Sva grobna mjesta kopao sam malom mašinom i po noći, bez svjetala, jer nije bilo sigurno. Dobro se sjećam da je u neko doba počela padati velika kiša, tako da su se i ljudi iz Civilne zaštite koji su došli da pomognu morali sakriti. Ostali smo samo moj tadašnji direktor i ja. Nisam htio gledati direktora da kopa, pa sam uzeo lopatu, a on se prebacio u mašinu, i tako smo preko noći uspjeli iskopati grobna mjesta i mezare u Aleji mladosti – ispričao nam je Muratović.

Prvi dani na poslu 

Muratović je u „Gradskim grobljima“ kao vozač počeo raditi 1990. godine, kada se desila velika rudarska nesreća kod Tuzle.

– Prvi dan posla dočekala me ceduljica na kojoj je pisalo da su svi otišli u Tuzlu zbog nesreće. Taj dan su u Visokom bile dvije dženaze i trebalo je iskopati dva grobna mjesta. Uzeo sam mali bager i iskopao dva mjesta, da bi naredni dan bilo potrebno još jedno. Kada se direktor vratio iz Tuzle, pitao je ko je dirao mašine, a ja sam rekao da sam ih ja koristio za kopanje. Onda je on sjeo u bager, upalio ga i krenuo da kopa jedno grobno mjesto. Vidim ja da se pati, pa gleda u mene i na kraju mi kaže da uđem i ja iskopam. Kada je vidio kako radim, rekao mi je da preuzmem mašinu i da se nastavim baviti tim poslom – ispričao nam je Muratović same početke svog rada u visočkim „Gradskim grobljima.

Avaz.ba