Najveće bošnjačke strateške greške: Od Farza do suneta

Čak i kada bih na raspolaganje dobio kompletan broj Oslobođenja, a ne samo ovu kolumnu, ne bih mogao nabrojati i, barem površno, analizirati sve greške bošnjačke i takozvane probosanske politike u poslijeratnom periodu. Zato sam prinuđen izdvojiti one ključne greške zbog kojih se Bosna i Hercegovina sada klacka između istoka i zapada i zbog kojih su oni koji je nagrizaju iznutra gradili svoj sistem.

Priča je sigurno počela ranije, ali događaji iz 1993. godine tri decenije kasnije su došli na naplatu. Mediji iz Republike Srpske prošle su sedmice objavili da “postoji osnovana sumnja” da je osuđeni ratni zločinac Sakib Mahmuljin pobjegao u Tursku. Istina je da je Mahmuljin, nakon što je u aprilu ove godine osuđen na osam godina robije, umjesto u zatvor, otišao u Tursku, pravdajući se da je na liječenju. Sedmicu već traje saga o Mahmuljinu, čijim se “liječenjem”, zapravo, poništava prošlogodišnje očigledno bjekstvo optuženika za genocid Milomira Savčića. I nije greška sa bivšim komandantom Trećeg korpusa Armije RBiH stara sedam dana. Strateška greška je učinjena prije tridesetak godina, kada je bošnjački politički vrh naredio armijskom da potčini odred El Mudžahid. Kasnije će doći akcija Farz i zločini ovih, uglavnom, odbjeglih kriminalaca iz arapskih zemalja. Onda će Haag presuditi Amiru Kuburi i Enveru Hadžihasanoviću, osudivši ih po komandnoj odgovornosti za ratne zločine. Najveća je kazna ipak stigla generala Sakiba Mahmuljina i tako su danas trojica visokih oficira Armije RBiH, koja je, prije svega, vodila oslobodilački rat, pravosnažno osuđena zbog zločina koje su počinila “braća sa istoka”.

Političkih grešaka bilo je mnogo. No, jedna od ključnih je ona iz 2001. godine, kada je međunarodna zajednica na Mrakovici organizirala pregovore o provedbi presude Ustavnog suda BiH kojom je naloženo da su svi narodi u BiH konstitutivni u cijeloj zemlji. Zlatko Lagumdžija je tada bio glavni pregovarač. Lideri su se usaglasili, ali je provedba dogovorenog prepuštena OHR-u. Wolfgang Petritsch je nametnuo izmjene entitetskih ustava. Republika Srpska je dobila Vijeće naroda, a Federacija BiH – proširen Dom naroda FBiH. Šta je to u praksi značilo dobro smo naučili proteklih dvadeset godina. Asimetričnim su rješenjima Federaciji stavljeni okovi, a Republika Srpska je, uz sve svoje druge mane, postala funkcionalniji entitet, gdje su se odluke donosile prostom većinom i gdje niko nije mogao blokirati odluku većina.

Mislim da je bio kraj 2005. godine i tada sam, kao novinar Oslobođenja, pratio sjednicu Glavnog odbora SDA u Tuzli. Iza zatvorenih vrata, dobro se sjećam, vodila se rasprava hoće li stranka podržati smjenu SDS-ove Vlade Republike Srpske sa Perom Bukejlovićem na čelu. Većina je bila da se ruši i da se za premijera imenuje Milorad Dodik. No, jedan čovjek je bio protiv. “Pravimo historijsku grešku. SDS je opterećen prošlošću, crnim listama. Mislim da nam je pametnije ostati s njima u koaliciji”, rekao je tada Hasan Čengić. SDA ga nije poslušala. Oborili su Vladu Pere Bukejlovića i doveli na vlast Milorada Dodika. Do danas nije svrgnut.

U martu 2006. godine pod pokroviteljstvom SAD-a usaglašen je paket ustavnih promjena u BiH. Svi koji išta znaju o pravu i političkim sistemima znaju da je to bio paket koji je jačao državu Bosnu i Hercegovinu. Srbi su bili za. No, ključnu ulogu u rušenju imao je Haris Silajdžić sa par otpadnika iz SDA. Aprilski paket nije dobio dvotrećinsku podršku u Predstavničkom domu. Silajdžić je te jeseni dobio izbore, ali država Bosna i Hercegovina je krenula ka provaliji.

U oktobru 2010. godine SBiH i SDA su doživjeli debakl. Trijumfovao je SDP. Bivši visoki predstavnik Valentin Inzko je izračunao da je pet trećina od 17, Lijanovićeve paštete (mine) su podmetane pod vozila HDZ-ovih zeničkih zastupnika i SDP je dobio historijsku šansu. Dragana Čovića nije bilo u vlasti. Hrvatske su pozicije na federalnom nivou popunili kadrovi HSP-a i Narodne stranke Radom za boljitak. Ali, Zlatko Lagumdžija se predomislio. Vratio je HDZ u igru, a Miloradu Dodiku je, za poziciju Denisa Bećirovića, isporučio Zakon o prebivalištvu, Zakon o sukobu interesa i Zakon o javnim nabavkama. Prvi zakon je koštao povratnike, druga dva su danas prepreka evropskom putu BiH.

Lagumdžija je cijenu platio 2014. godine. Već naredne će SDA formirati Vladu Federacije BiH sa HDZ-om i DF-om, a u Vijeću ministara su za partnere izabrali SDS i PDP. Dragan Čović je, ponovo, bio manjina u Vladi Federacije, ali animoziteti na relaciji DF-SDA su rezultirali izbacivanjem stranke Željka Komšića iz vlasti. Onda je umro Salko Bukvarević, a SDA-ova ministrica Elvira Dilberović je svoju federalnu fotelju odlučila zamijeniti onom ambasadorskom. Ove dvije pozicije nikada nisu popunjene, pa sad bez HDZ-a ne može funkcionisati Vlada Federacije BiH u svom osmogodišnjem mandatu.

Kada su u oktobru 2018. godine prebrojani listići, bilo je jasno da je SNSD pobjednik i da bez njih neće moći biti formirano Vijeće ministara BiH. No, tada SDA pravi dvije kardinalne greške. Prvo je, zarad ubrzo izgubljene “tajnice i vozača” Senada Bratića, Bakir Izetbegović dao Miloradu Dodiku četvrtog delegata u Klubu Srba, a onda je, tako oslabljeni Izetbegović odlučio formirati Vijeće ministara BiH sa SNSD-om, ne uslovljavajući time izbor Vlade Federacije. Dodikova i Čovićeva mašina je počela da vrti, Fadil Novalić je upao u žrvanj, a malo zatim i cijela država. I danas bošnjačkim liderima, i onima u vlasti i onima u opoziciji, ne preostaje ništa drugo nego da glade bradu, koja je, eto, sunet.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE