Nakon 30 godina dokazala da joj je beba ukradena

Podijelite vijest

Moj sin je živ, ima drugu porodicu i ne zna za mene! Priča Zorice Jovanović ukazuje da su nestanci beba iz porodilišta u Srbiji, u periodu od sedamdesetih do danas, realnost i da su trgovinom ljudi mnogi profitirali.

Zorica Jovanović iz Batočine je prva žena iz Srbije koja je uspjela da Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu opravda sumnje da je njen sin, rođen i navodno ukraden 1983. godine i dalje živ.

Njena priča ukazuje da su nestanci beba iz porodilišta u Srbiji u periodu od sedamdesetih do danas realnost i da su trgovinom ljudi mnogi profitirali.

Beba Zorice Jovanović dobila je ocjenu 10, a sutradan preminula. Podaci o njegovoj smrti nigdje nisu zavedeni ni danas.

– Oktobra 1983. godine rodila sam zdravo dijete, sina, u Kliničkom centru u Ćupriji. Dva dana sam provela sa njim u naručju, dojila sam ga, bio je odličnog zdravlja i dobio takozvanu “ocjenu 10″ od lekarskog osoblja. Trećeg dana u 6.30 ujutru babica je ušla u sobu i rekla da je moje dijete preminulo. Razlog – pucanje kapilara na mozgu. Kako, zašto se odjednom to desilo nikad nisam saznala jer mi nisu ništa više rekli. Pokušala sam da ga tražim po bolnici, ali su me spriječili, pokušali su i da mi daju sedative, ali sam se oduprla. Suprug i ja smo bili u šoku i tražili smo bilo kakav trag našeg sina, ali nikada, pa ni danas, nismo dobili nikakve zvanične papire na kojima piše da je on mrtav – ispričala je Zorica Jovanović.

Zorici i njenom suprugu rečeno je da će obdukcija biti obavljena u Beogradu, daleko od njihovih očiju. Zakonska regulativa izostajala je i u narednim godinama. Nade koje je imala da će saznati šta se dogodilo sa sinom povećale su se kada je saznala da nije usamljeni slučaj.

Ona 2002. godine dolazi do informacije da je njen sin upisan u matičnu knjigu rođenih, ali ne i u knjigu umrlih. U neformalnom ljekarskom izvještaju stoji da je uzrok smrti bebe nepoznat.

Zorica se ohrabrena brojem roditelja koji su od 2002. godine masovno prijavljivali svoja iskustva iz porodilišta, obratila Strazburu, jer je država Srbija, po njenom mišljenju, sabotirala njenu potragu za sinom. Država nije sarađivala i nije sprovela nikakvu aktivnost da se uđe u trag tom djetetu, a kada je 2003. podnijela krivičnu prijavu prijavu protiv medicinskog osoblja porodilišta u Ćupriji, ona je odbačena.

– Tri godine kasnije, Skupština Srbije je izašla sa izvještajem koji je sraman. Pošto se moj slučaj dogodio osamdesetih, kada nije bilo zakona koji se odnosio na krađe beba, objasnili su mi da je sada nemoguće riješiti moj i slične slučajeve jer su zastarjeli. Do 2010. godine su oni ovo ponavljali, a jedini koji je nešto uradio da se pomjerimo sa mrtve tačke je Zaštitnik građana, Saša Janković, koji je te godine rekao da država nije činila sve da reši ove slučajeve i da je moguće da su te bebe od svojih roditelja oduzete, žive i zdrave. Moj sin je živ i ja jako vjerujem u to. Ako država ne želi da mi pomogne da ga pronađem, idem u Strazbur – kaže Jovanovićeva.

Evropskom sudu za ljudska prava navela je da država izbjegava da joj pruži informacije o rođenom djetetu i da je njen sin dat na usvajanje i živ, dok se država branila zastajrelošću cijelog slučaja. Osim toga, država se pravdala da u trenutku podnošenja krivične prijave, nije postojala Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, na osnovu koje bi vlasti reagovale. Država je iznijela i zaključak da Zorica Jovanović nije imala na osnovu čega da se nada da će u njenom slučaju biti pomaka, iako je bilo nekoliko izvještaja o nestalim bebama od 2003. do 2013. godine.

Država tvrdi i da je sporno što je njen suprug podnio krivičnu prijavu, a ne ona. Zorica je tvrdila da postoji realna sumnja da je njen sin živ, pošto nema podataka da je preminuo.

Evropski sud za ljudska prava stao na njenu stranu i naredio da se Zorici u roku od tri mjeseca isplati 10.000 evra naknade, kao i 1.800 evra za troškove advokata.

Najbitniji je zaključak iznesen u presudi njenog slučaja.

– Nikakav novac ne može da vrati mog sina, koji je negdje živ i možda ima drugu porodicu, ni ne zna za mene. Ne zna da ga tražim već više od 30 godina. Sud je naredio Srbiji da u roku od godinu dana od pravosnažne presude (9. septembar 2013.) uradi nešto po pitanju pronalaska sve te djece, i svi mi sad čekamo septembar i neke rezultate. Ako se ne učini nijedan korak, opet ću tužiti državu i opet idemo u Strazbur. Roditelje vrijeđa to što država pokušava da novcem nadoknadi gubitak naše djece. Mi nećemo zaboraviti ono što nam se desilo i to nije neka teorija zavjere, to je nešto što nam se desilo i nastaviće da se dešava dok god u Srbiji za to postoji podloga – objašnjava Zorica, koja je zbog pretrpljenog stresa liječena od depresije od 2009. do 2011. godine, a suprug joj je preminuo prošle godine i nije dočekao epilog i pronalazak svog sina.

Iz Ministarstva pravde za Radio 021 kažu da je oformljena radna grupa sa ciljem da utvrdi tačan broj roditelja koji tragaju za djecom.

Grupu čine predstavnici iz Ministarstva zdravlja, Ministarstva unutrašnjih poslova, Republičkog javnog tužilaštva, Ministarstva pravde i državne uprave i Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike. Uključen će biti, kako kažu, i Ombudsman.

Izvor: Radio021