Nakon Trumpovog “hapšenja” Madura sve je otvoreno: Šta sada sprječava Putina u Ukrajini ili Jinpinga u Tajvanu?

Američki predsjednik Donald Trump naredio je hapšenje venecuelanskog predsjednika Nicolasa Madura, čime je, prema vlastitim riječima, Sjedinjene Američke Države stavio u direktnu kontrolu nad Venecuelom, uz otvorenu prijetnju vojne sile i dalekosežne posljedice po međunarodni poredak.

Trump je ovu odluku saopćio na konferenciji za novinare održanoj u njegovom klubu i rezidenciji Mar-a-Lago na Floridi, naglašavajući da će SAD “upravljati Venecuelom dok se ne osigura sigurna, pravilna i razborita tranzicija”. Riječ je o jednom od najradikalnijih poteza američke vanjske politike u novijoj historiji.

Prema Trumpovim riječima, američki državni sekretar Marco Rubio razgovarao je s venecuelanskom potpredsjednicom Delcy Rodriguez, koja mu je navodno poručila: “Učinit ćemo šta god vam treba”. Trump je dodao da je bila “prilično ljubazna, ali da zapravo nema izbora”.

Detalji vojne operacije nisu u potpunosti izneseni, ali Trump nije isključio kopnenu intervenciju, rekavši da SAD “nisu uplašene čizmama na terenu ako do toga mora doći”. Na konferenciji su Rubija i ministra odbrane Petea Hegsetha hvalili demonstraciju američke odlučnosti i spremnosti da se riječi potkrijepe vojnom silom.

Upravljanje “na daljinu”

Ipak, postavlja se pitanje vjeruje li Trump da Venecuelom može upravljati na daljinu i hoće li ova demonstracija sile biti dovoljna da preoblikuje zemlju i disciplinira lidere Latinske Amerike. Ton Trumpovih izjava sugerira da on u to vjeruje, ali brojna upozorenja govore suprotno.

Međunarodna krizna grupa je još u oktobru upozorila da bi pad Madura mogao dovesti do nasilja i destabilizacije Venecuele. U istom mjesecu, New York Times je objavio da su vojni i diplomatski zvaničnici iz Trumpove prve administracije simulirali scenario pada Madura, zaključivši da bi to vjerovatno dovelo do nasilnog haosa i borbe naoružanih frakcija za vlast.

Hapšenje i zatvaranje Nicolasa Madura predstavljaju izuzetnu demonstraciju američke vojne moći. SAD su okupile masivnu vojnu armadu i ostvarile cilj bez gubitka ijednog američkog života.

Iako je Maduro ignorisao izbornu volju građana Venecuele, poništivši vlastiti izborni poraz, te će njegovo uklanjanje biti dočekano s odobravanjem dijela stanovništva, posljedice američke akcije daleko nadilaze granice te zemlje.

Atmosfera u Mar-a-Lagu bila je trijumfalistička, uz slavljenje operacije koju su američki zvaničnici opisali kao “školski primjer” profesionalnog vojnog djelovanja. Međutim, vojna faza je tek prvi korak.

Historija američkih pokušaja nasilne promjene režima u posljednjih 30 godina pokazuje katastrofalne rezultate. Ključni faktor uvijek je bio politički nastavak operacije.

Irak je nakon invazije 2003. godine potonuo u krvavi haos, dok je Afganistan, nakon dvije decenije i milijardi dolara uloženih u izgradnju države, kolabirao u svega nekoliko dana nakon američkog povlačenja 2021. godine.

Iako Venecuela jeste u američkom “dvorištu”, sjećanja na prošle intervencije u Latinskoj Americi ne ulijevaju optimizam. Trump je tom prilikom predstavio i novu verziju Monroeove doktrine, nazvavši je “Donroe doktrina”, referirajući se na politiku iz 1823. godine kojom su SAD upozorile druge sile da se ne miješaju u zapadnu hemisferu.

“Monroeova doktrina je velika stvar, ali smo je mi uveliko nadmašili”, rekao je Trump. “Prema našoj novoj strategiji nacionalne sigurnosti, američka dominacija u zapadnoj hemisferi više nikada neće biti dovedena u pitanje”.

Dijelovi američke agende

U istom kontekstu, Trump je izjavio da predsjednik Kolumbije Gustavo Petro treba “paziti šta radi”, dok je kasnije za Fox News rekao da će se “nešto morati uraditi s Meksikom”. Kuba je također jasno označena kao dio američke agende, posebno pod utjecajem Marca Rubija, čiji su roditelji kubansko-američkog porijekla.

Sjedinjene Američke Države imaju dugu historiju oružanih intervencija u Latinskoj Americi. Primjer Haitija iz 1994. godine, kada je administracija Billa Clintona poslala 25.000 vojnika bez ispaljenog metka, pokazuje da promjena režima ne garantuje bolju budućnost. Tri decenije kasnije, Haiti je propala država pod kontrolom naoružanih bandi.

Trump je govorio o tome da će “ponovo učiniti Venecuelu velikom”, ali bez spominjanja demokratije. Odbacio je mogućnost da opoziciona liderica Maria Corina Machado, dobitnica Nobelove nagrade za mir 2025. godine, preuzme vlast, tvrdeći da “nema podršku niti poštovanje”. Nije spomenuo ni Edmunda Gonzaleza, kojeg mnogi Venecuelanci smatraju stvarnim pobjednikom izbora 2024. godine.

Umjesto toga, SAD trenutno podržavaju Madurinu potpredsjednicu Delcy Rodriguez. Iako je očito postojala interna saradnja koja je omogućila američkoj vojsci da locira i ukloni Madura, režim koji je uspostavio Hugo Chavez djeluje i dalje institucionalno netaknut.

Malo je vjerovatno da će venecuelanske oružane snage pristati na američke planove, uprkos poniženju koje osjećaju zbog nemogućnosti da se suprotstave napadu. Vojni i civilni krugovi režima duboko su umreženi u korupciju, koju neće lako napustiti. Uz to, režim je naoružao civilne milicije, a u zemlji djeluju i kriminalne mreže te kolumbijski gerilci koji su podržavali Madura u zamjenu za utočište.

Američka intervencija u Venecueli ogolila je i ključne elemente Trumpovog pogleda na svijet. On otvoreno govori o želji za kontrolom mineralnih bogatstava drugih država. Već je pokušao povezati vojnu pomoć Ukrajini s eksploatacijom njenih prirodnih resursa, a sada ne skriva ambiciju da preuzme kontrolu nad ogromnim rezervama nafte i minerala u Venecueli.

“Uzet ćemo ogromno bogatstvo iz zemlje, i to bogatstvo će ići narodu Venecuele, ljudima izvan Venecuele koji su ranije bili tamo, ali i Sjedinjenim Američkim Državama u vidu nadoknade”, rekao je Trump.

Ovakva retorika dodatno pojačava zabrinutost u Grenlandu i Danskoj, s obzirom na to da SAD nisu odustale od interesa za Grenland zbog njegove strateške pozicije i prirodnih resursa.

Težak udarac međunarodnom pravu

Operacija protiv Madura predstavlja i težak udarac međunarodnom pravnom poretku. Trump je već više puta pokazao da zakone koje ne voli jednostavno ignoriše, kako u SAD-u, tako i na globalnom planu.

Evropski saveznici, uključujući britanskog premijera Keira Starmera, pokušavaju balansirati između podrške međunarodnom pravu i izbjegavanja otvorene kritike akcije koja predstavlja očito kršenje Povelje Ujedinjenih nacija.

Američko opravdanje da se radilo o provođenju potjernice protiv “narko-bosa koji se predstavlja kao predsjednik” slabo stoji, posebno u svjetlu Trumpovih izjava da će SAD sada kontrolisati Venecuelu i njenu naftnu industriju.

Nekoliko sati prije hapšenja, Maduro se sastao s kineskim diplomatama u Caracasu. Kina je oštro osudila američku akciju, poručivši da se radi o “hegemonističkom aktu koji ozbiljno krši međunarodno pravo, suverenitet Venecuele i ugrožava mir i sigurnost u Latinskoj Americi i Karibima”.

Istovremeno, u Washingtonu postoji bojazan da će ovaj presedan iskoristiti i druge sile. Demokratski senator Mark Warner upozorio je da bi Kina, koja Tajvan smatra odmetnutom pokrajinom, mogla koristiti sličnu logiku, kao i Rusija u odnosu na Ukrajinu.

“Ako SAD sebi daju pravo da vojno uhapse strane lidere koje optužuju za kriminal, šta sprječava Kinu da učini isto s Tajvanom ili Putina da pokuša isto u Ukrajini? Jednom kada se ova linija pređe, pravila koja sputavaju globalni haos počinju se urušavati”, poručio je Warner.

Donald Trump očigledno vjeruje da on postavlja pravila i da ono što važi za SAD pod njegovim vodstvom ne mora važiti za druge. No, kako pokazuje historija međunarodnih odnosa, svijet moći ne funkcioniše na taj način.

Njegovi potezi na početku 2026. godine već sada ukazuju da svijet ulazi u još jednu godinu ozbiljnih globalnih potresa.

Klix