AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Vijesti

“Vrlo je praktično što ste BiH i Irsku stavili u isti panel, jer ne moram ništa dodavati, samo mogu zamijeniti subjekte. Mi nemamo borbu između katolika i protestanata, mi imamo borbu između katolika, pravoslavaca i muslimana. Ali mi ne volimo da se tako nazivamo, volimo da se zovemo Hrvati, jer je u BiH bosanskohercegovački Hrvat katolik, bh. Srbi su pravoslavci, a Bošnjaci, to je nešto novo što su oni otkrili, samo da bi imali nešto, ne samo muslimani.”

Ovo je precizan prijevod uvoda političke analitičarke Ivane Marić na konferenciji u Londonu prije tri godine gdje je govorila o prilikama i odnosima u BiH.
Agresija, a ne građanski rat

Snimak je isplivao u javnost nakon što je ona građanima saopćila da joj je ponuđeno mjesto dogradonačelnice Sarajeva. Iako ne postoji razlog da se sumnja u pogrešne namjere Ivane Marić, ova izjava, ipak, nosi vrlo zabrinjavajuće konotacije. Osim što je površna, simplificirana i neutemeljena, historiografski potpuno netačna, kontekstualizacijom sukoba protestanata i katolika u Irskoj te katolika, muslimana i pravoslavaca u BiH, Marićka implicira da su se u Irskoj i BiH desili neki vjerski ratovi, što je jednostavno netačno i za jednu i drugu državu.

Time ona ne samo da marginalizira i obezvređuje BiH, kao međunarodno priznati subjekt, jer ispada da je ovdje bio građanski rat između vjerskih zajednica, nego i banalizira i dezavuira činjenicu da je na nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu, od Republike Srbije i Republike Hrvatske, uz podršku nelegalnih domaćih paravojnih formacija, izvršena dupla vojna agresija, što je Međunarodni krivični sud u Hagu presudama potvrdio!

Druga stvar, predstavljati Bošnjake kao “nešto novo što su oni otkrili kako ne bi bili samo muslimani”, i što je još gore, nakon negativne reakcije javnosti, dokazivati taj stav reducirajući naučno-istraživački rad uglednog profesora Šaćira Filandre, koji je u knjizi “Bošnjaci nakon socijalizma” u jednoj rečenici zaključio da su “Bošnjaci pitanje nacionalnog imena riješili prije dvadeset godina”, jasan je pokazatelj da, bez obzira kakve njene intencije bile, dobre ili loše, uvažena analitičarka Marić, ipak, ne posjeduje fundamentalno znanje o suštinskim temama kakva su pitanja historije, naroda, prava i države.

Manipulativni pokušaj zloupotrebe Filandrine konstatacije, da bi opravdala svoju ignoranciju, u najmanju ruku je degutantno i uvredljivo. Bošnjacima se kroz stoljeća od različitih diktatura osporava, otima i zabranjuje nacija, a 1993. se na Prvom bošnjačkom saboru toj nepravdi konačno stalo ukraj, bila je poenta Filandrinog zaključka.

Frojdovski lapsus

Pojednostavljenjem supstantivnih tematika Ivana Marić je primjer sindroma koji u posljednjih dvadeset godina (ne)namjerno okreće narativ o bh. ratu od agresije prema građanskom/vjerskom ratu.

Treba, ipak, vjerovati da Ivanina pojedinačna namjera nije zlonamjerna, ali posljedice takvog djelovanja itekako jesu, a je li njena subjektivna interpretacija historije stvar neznanja ili se radi o “Frojdovskom lapsusu”, neka javnost ocijeni sama.

Akademik Abdulah Sidran kaže da bi “svaki Bošnjak morao imati dvije glave. Jednu, da mu je otfikare, i drugu, da shvati šta mu se desilo”. Nije daleko od istine.