Naša vlast mrzi turiste i vlastite građane? Život u prvoj brzini, negdje između Konjica i Jablanice

Danas je 24. juni 2026. godine, tačno 14:00 sati. Dok se ostatak svijeta priprema za vrhunac turističke sezone, dok se susjedne zemlje takmiče u brzini protoka saobraćaja i efikasnosti graničnih prijelaza, Bosna i Hercegovina je odlučila da igra po vlastitim, apsurdnim pravilima.

Umjesto da magistralne ceste budu arterije koje dovode život u naše krajeve, one su postale poligoni za demonstraciju čiste, nepatvorene birokratske gluposti.

Scena je već godinama ista, gotovo pa ritualna: čim sunce ugrije, a kolone automobila krenu prema jugu, naša vlast „otkriva“ da je baš tada, u jeku sezone godišnjih odmora, krajnje vrijeme za radove na cesti.

Današnja situacija na dionici Konjic – Jablanica, gdje su radovi na zamjeni dilatacije na Ribićkom mostu izazvali kolaps, nije samo tehničko pitanje. U pitanju je odnos prema vlastitom narodu i elementarnog manjka logike.

U saopćenju BIHAMK-a stoji da je riječ o „kratkoj dionici od 20 metara“. Dvadeset metara. Zar zaista u jednoj od najprometnijih tačaka u državi, na putu koji povezuje srce zemlje sa njenim jedinim izlazom na more, nismo mogli pronaći drugi termin za popravak 20 metara asfalta?

Lakše je, očito, građanima poslati šturu obavijest da je saobraćaj obustavljen ili usporen, nego priznati da planiranje nije jača strana onih koji upravljaju našim cestama. Čini se da je vlastima draže „maltretirati“ glasače u koloni, tjerajući ih da prže motore na 35 stepeni Celzijusa, nego pokazati minimum poštovanja prema ljudima koji od svojih minimalnih primanja izdvajaju za gorivo i registraciju vozila: sredstva iz kojih se, na kraju krajeva, ti isti putevi i održavaju.

Pitanje koje se nameće nije samo „zašto“, nego ko? Ko potpisuje ove radove? Ko je taj genije koji u junu, kada su ulice pune turista i naših građana koji žure na zasluženi odmor, odluči da je idealan trenutak za rekonstrukciju mostova? I najvažnije: hoće li iko za ovo odgovarati?

U svakoj normalnoj zemlji, ovakav „projektni menadžment“ rezultirao bi hitnim smjenama i javnim izvinjenjem. Kod nas je to „bruka i sramota“, postalo konstanta. Mi smo država koja sama sebi postavlja blokade na putu. Dok se busamo u prsa turističkim potencijalima, gušimo se u vlastitoj nesposobnosti da organizujemo najosnovnije stvari.

Dok građani satima čekaju pod vrelim suncem, možda je ovo prilika da se svi zapitamo: da li je ovo incident, ili je ovo sistematski odnos vlasti prema nama? Jer, ako se radovi na dvadeset metara ceste pretvaraju u nacionalnu katastrofu, šta možemo očekivati od ozbiljnijih projekata?

Odgovor je, nažalost, već ispisan na asfaltu. Stojimo u koloni, čekamo, i slušamo kako nam iz klimatiziranih ureda poručuju da budemo strpljivi.

Strpljenje je, čini se, jedina vještina koju nam ova država besplatno i obilato servira, dok nam život prolazi, u prvoj brzini, negdje između Konjica i Jablanice.