Naši ponosi: Priča Zeničanke koja je među najpametnijim u svijetu

ada je Slobodanka Omerović imala tek 14 godina, uradila je prvo IQ testiranje, a rezultat je bio više no dobar – 135. Redali su se njeni uspjesi, od petica i desetki, do Povelja rektora za najboljeg studenta/icu univerziteta.

No, Slobodanka, rođena u Zrenjaninu, koja odavno živi u Zenici, ponovo je dokazala svoje natprosječno znanje. Naime, nedavno je obavila IQ testiranje, te rezultatom između 140 i 160, zvanično postala član Mense BiH, ostvarivši rezultat koji može postići svega jedan posto svjetske populacije. 

“Još od ranog djetinjstva me sve zanimalo, bila sam jako radoznala, a moj pokojni deda me je naučio tablicu množenja i azbuku prije no što sam pošla u školu. Kao i u školi, i za vrijeme studija se podrazumijevalo da dobivam visoke ocjene.

Kad god bih nazvala svoju mamu i rekla joj da sam položila ispit i dobila 10, reakcija bi bila u stilu: ‘Pa dobro, šta ćeš drugo da dobiješ?!’, što mi je ponekad i smetalo. Oduvijek se smatralo da ja sve mogu”, govori na početku razgovora za Radiosarajevo.ba, Slobodanka Omerović.

Trenutno Slobodanka radi kao vanjski saradnik, odnosno na ugovoru o djelu kao asistentica na Odsjeku za njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici, te je asistent  na Sveučilištu „Vitez“ u Travniku.

“Također sam sudski tumač za njemački jezik, ispitivač sam ÖSD- Instituta iz Beča za međunarodno priznate certifikate iz njemačkog jezika i od prije godinu i pol sam vlasnica Centra za strane jezike LINGUATEAM u Zenici. Ja sam samohrana majka jednog studenta i jedne gimnazijalke, podstanar i ovdje kod nas ne možete da živite, odnosno da opstanete ako radite samo jedan posao”, priča nam Slobodanka.

Slobodanka ističe da je IQ mjerilo potencijala, to nije mjerilo „pameti”.

“To znači da imate sve predispozicije da uradite nešto veliko u svom životu, a hoćete li to uraditi, zavisi samo od vas. Lično vjerujem da postoji dosta visoko natprosječno inteligentnih ljudi, koji nisu uopšte svjesni svojih mogućnosti. Bitno je da imate podršku. Ja sam je oduvijek imala u svojoj porodici.

Moja tetka Radmila, mamina sestra, mi je usadila ljubav prema knjizi. Kada sam bila mala djevojčica, kupovala mi je raznorazne slikovnice i knjige za djecu i često mi je čitala. Deda me je učio matematici, jer je smatrao da je to jako važno za jednog čovjeka. Zbog njega i danas sve svodim na matematičke jednačine i zakone matematičke logike. Jedino tako mogu da poimam svijet oko sebe”, priča Slobodanka.

Surova je realnost da i danas u našem društvu postoje članovi Mense BiH, koji su nezaposleni.

“Do prije godinu i pol i ja sam bila na Zavodu za zapošljavanje. Da nisam otvorila LINGUATEAM, ne bih imala ni dana radnog staža u radnoj knjižici. Kada sam diplomirala, čekala sam dvije godine da odradim pripravnički staž. U jednom konkursnom roku poslala sam dokumenta u 17 škola i u svakoj toj školi sam bila odbijena. Pitala sam se u jednom trenutku, šta sa mnom nije uredu, jer sam gledala kako posao dobivaju studenti, koji nisu u roku završili studij, a da o njihovim prosjecima studija i ne govorim. Čak sam i se i pitala, da li je uopšte vrijedilo truda toliko učiti, truditi se uopšte, kad gledate kako najgori studenti prvi dobivaju posao. Zbog toga sam i odlučila da otvorim nešto svoje, odnosno svoj LINGUATEAM”, ističe Omerović.

Veliki problem u našem društvu je, smatra Slobodanka, da ne smijete očito ni po čemu da se ističete, jer time postajete nepodobni, neće vas niko, niste prosjek.

“Pošto sam svoj svijet svela na matematiku i logiku, često mi bude teško da razumijem neke stvari, jer one nemaju nikakvo racionalno, a kamoli logičko objašnjenje. Živimo u doba mediokriteta, stereotipa, iskrivljenog sistema vrijednosti i iole racionalnom čovjeku nije jasno zašto se neke stvari odvijaju, kako se odvijaju. Ako postoji problem, onda postoji i rješenje tog problema, a u našoj svakodnevnici svi samo pričaju o problemima, a niko se ne trudi da nađe rješenje, koje postoji.

Ono što sam ja naučila jeste da gledam svoja posla, nemam vremena da se bavim nekim nebitnim stvarima, volim svoj posao, radim ga srcem i dušom, ne dozvoljavam nikome i ničemu da me remeti, jer moj cilj jeste da svoju djecu, Merimu i Borislava, odškolujem i izvedem na pravi put. Materijalne stvari u životu bitne su samo onoliko, koliko su vam potrebne za normalnu, pristojnu egzistenciju, ostalo je nebitno. Ono što vam niko u životu ne može uzeti, to je vaše znanje i niko nikada ne bi trebao da vam skine osmjeh s lica, jer vašeg osmjeha niko nije vrijedan, a sve se može u životu riješiti s osmijehom, samo se pogledate u ogledalo ujutro, nasmiješite sebi i kažete, da će to biti još jedan dobar dan”, govori na kraju razgovora Slobodanka Omerović, za Radiosarajevo.ba.