Naučnici otkrili zašto se ne sjećamo najranijeg djetinjstva

Sigmund Freud je tu pojavu prije stoljeća i kusur nazivao “dječjom amnezijom”, nastojeći objasniti fenomen po kojem se odrasli u pravilu ne sjećaju ničega prije treće godine života, ponekad čak sve do polaska u školu.

Kako je, dakle, takvo što moguće da se ne sjećamo ničega iz prvih godina života, iako je nedavno Peter Hepper sa Univerziteta Belfast nedvojbeno dokazao da memoriju počinjemo vježbati još prije rođenja, u maternici?

Odnosno, ukoliko već i imamo memoriju u najranijem djetinjstvu, gdje su ta sjećanja sakrivena u odrasloj dobi, zašto i postoji li način da ih izvučemo na površinu?

Prvi koji je na taj fenomen dao neke konkretne odgovore bio je Hermann Ebbinghaus, njemački psiholog iz 19. stoljeća. Napravio je eksperiment na samom sebi. I to tako da je odlučio svakog dana napamet učiti isti broj novih riječi koje nemaju baš nikakvo značenje, koje je izmišljao. A potom bi pratio po kojoj stopi ih zaboravlja. Nakon 30 dana ispalo je da je od prvih riječi uspio zapamtiti samo između dva ili tri posto, čime je došao do obrasca po kojem nakon nekog vremena naš mozak selektira podatke i planirano ih zaboravlja.

Međutim, sredinom 1980-ih grupA naučnika s Cambridgea primijetila je da se stopa zaboravljanja podatka koje su odrasli naučili kao odrasli ne poklapa s količinom uspomena koje su zaboravili iz dobi od rođenja do šeste ili sedme godine.

Očito je posrijedi bilo nešto sasvim različito od onoga što je otkrio Ebbinghaus. Psiholozi su ubrzo statistički obradili problem “dječje amnezije” i utvrdili da se samo mali broj ljudi sjeća događaja iz dobi od dvije godine ili ranije, da se neki ne sjećaju ničega čak sve do osme godine, te da je prosjek dobi od koje odrasli imaju sjećanja oko tri i pol godine.

Posebno je zanimljivo ono što je psiholog Qi Wang sa Univerziteta Cornell otkrio proučavajući svoje studente.

Ispalo je da Amerikanci imaju uspomene u prosjeku šest mjeseci ranije nego Kinezi, kao i to da su američke uspomene duže, bolje opisane i upućene na sebe samog, dok su kineske sažetije i strogo se drže činjenica.
Riječ je o čistoj posljedici kulturne tradicije u SAD-u u odnosu na Kinu, smatra Robyn Fivush sa Univerziteta Emory.

“Postoji razlika između razmišljanja ‘Tigrovi su u ZOO-u’ i ‘Vidio sam tigrove u ZOO-u, ali koliko god su bili strašni, jako sam se dobro zabavio’”, objasnio je on.
“Ako vam društvo govori da su vaše uspomene važne, onda ćete ih vi bolje pamtiti”, tumači pojavu Wang, nakon što je, razgovarajući s majkama ispitanika, shvatio da je riječ o posljedici razlike u mentalitetu Amerikanaca i Kineza.

Njihova ispitivanja otkrila su i to da u prosjeku najdublje u djetinjstvo sežu sjećanja novozelandskih starosjedilaca Maora, kod kojih je kultura takva da se izrazito snažno potiče gajenje sjećanja na prošlost.

Posljedično, kod Maora je vrlo učestalo sjećanje odraslih na doba u djetinjstvu od samo dvije i pol godine. Očito je, dakle, da poticanje okoline, u skladu s kulturnim okruženjem, jako utječe na motivaciju mališana da pamte ono što im se događa.

Ali, to još uvijek ne objašnjava magičnu granicu od nekoliko godina nakon rođenja. Objašnjenje za to moglo bi se skrivati u tome što nakon rođenja djeca, majmuni, pa čak i štakori, još uvijek stvaraju sve nove i nove neuronske veze u dijelu mozga koji se zove hipokampus, a koji nam služi za dugotrajno memoriranje podataka.

“Kod male djece hipokampus je jako nerazvijen”, kaže Jeffrey Fagen sa Sveučilišta St John. Kako djeca dodaju nove neurone, hipokampus je sve kompletniji, a u onom trenutku kad je dovršen, djeca su odjednom sposobna dugotrajno pamtiti.

“Naša sjećanja iz doba prije toga, po svoj prilici su pohranjena negdje u mozgu, na mjestu koje nam je tijekom vremena postalo nedostupno. No, to će biti krajnje teško dokazati iskustveno”, kazao je on.