Neću da budem majmun, hoću da budem Bosanac

Neću da budem majmun, hoću da budem Bosanac

Naši preci su isti ljudi, govorili su istim jezikom, dijelili iste vrijednosti i voljeli istu zemlju. Bosansku zemlju. I to bez obzira na to kako su se zvali, kako bogu molili ili kom carstvu se priklanjali

Zašto građanin Bosne i Hercegovine ne vjeruje građaninu Bosne i Hercegovine? Zašto građanin Bosne i Hercegovine između demokratije i tiranije bira tiraniju? Zašto građanin Bosne i Hercegovine na izborima glasa za “svoga” fašistu koji stavlja “kolektiv” ispred pojedinca, a ne za demokratu, kako god da se zove ili bogu moli i koji se bori za prava svakog čovjeka? Odgovor na ova pitanja nam nudi antropolog Juval Noa Harari u svojoj knjizi “Sapiens – kratka istorija čovječanstva”, koja je gotovo deset godina široko čitana u cijelom svijetu, a prevedena i izdana i u Zagrebu i u Beogradu. Objašnjava mnogo toga na primjeru šimpanzi, rođaka naše vrste Homo sapiensa.

Šimpanze

Naši rođaci šimpanze obično žive u malim zajednicama od po nekoliko desetina jedinki, koje obrazuju bliske veze. Žive zajedno i bore se rame uz rame protiv bonoboa, geparda i neprijateljskih čopora šimpanzi. Društveno ustrojstvo im je hijerarhijsko. Dominantnog člana, koji je gotovo uvijek mužjak, nazivamo alfa mužjakom. Ostali mužjaci i ženke izražavaju potčinjenost klanjajući se pred njim uz brektave zvuke, slično ljudskim podanicima koji se klanjaju pred kraIjem. Alfa mužjak se trudi da u svom čoporu održi skladan društveni poredak. Kad se dvije jedinke potuku, umiješaće se i prekinuti borbu. Umije, međutim, da se ponaša i manje blagonaklono, da prisvoji posebno poželjnu hranu ili da spriječi mužjake koji se nalaze nisko na hijerarhijskoj ljestvici da se pare sa ženkama.
Kad se dva mužjaka nadmeću oko alfa položaja, obično obrazuju razuđene koalicije pristalica, podjednako i mužjaka i ženki. Veze među pripadnicima koalicije zasnivaju se na prisnim svakodnevnim dodirima – zagrljajima, poljupcima, biskanju i trijebljenju. I uzajamnim uslugama. Baš kao što političari za vrijeme izbornih kampanja idu naokolo rukujući se s ljudima i ljubeći bebe, tako i pretendenti na vrhovni položaj u čoporu šimpanzi provode mnogo vremena grleći i tapšući po leđima odrasle i ljubeći bebe šimpanze. Alfa položaj mužjak obično osvoji ne zbog toga što je fizički jači od suparnika, nego zato što predvodi veću i stabilniju koaliciju.
Te koalicije igraju ključnu ulogu ne samo za vrijeme borbi oko alfa položaja nego i u gotovo svim svakodnevnim aktivnostima. Pripadnici jedne koalicije provode zajedno više vremena, dijele hranu i pomažu jedni drugima u nevolji. Postoje jasno određene granice veličine grupa koje je moguće obrazovati i održavati na ovaj način. Da bi čopor funkcionisao, svi njegovi članovi moraju međusobno prisno da se poznaju. Dvije šimpanze koje se nikad nisu srele, nikad potukle i nikad se nisu uzajamno biskale, neće znati mogu li da vjeruju jedna drugoj, da li bi vrijedilo da pomognu jedna drugoj i ko od njih stoji više na hijerarhijskoj ljestvici.
Slični obrasci ponašanja vjerovatno su vladali društvenim životom prvih ljudskih bića, pa među njima i arhajskog Homo sapiensa. Ljudi isto kao i šimpanze imaju društvene nagone, koji su omogućavali našim precima da sklapaju prijateljstva i uspostavljaju hijerarhije i da se zajedno bore ili love. Ljudski društveni nagoni bili su, međutim, isto kao i oni kod šimpanzi, prilagođeni samo za male zajednice blisko povezanih jedinki. Kad bi zajednica postala prevelika, društveni poredak bi se destabilizovao i ta zajednica bi se raspadala. Čak i ako bi neka izuzetno plodna dolina mogla da hrani pet stotina prasapijensa, toliko ljudi nikako nije moglo da se dobro poznaje međusobno, pa samim tim ni da zajedno živi. Kako bi se dogovorili ko će im biti vođa, ko će gdje loviti, ko će se s kim pariti?

Tračarenje

Poslije kognitivne revolucije tračarenje je pomoglo Homo sapiensu da obrazuje veće i stabilnije zajednice. Ipak, čak i tračarenje ima ograničenja. Sociološka istraživanja pokazala su da je gornja “prirodna” granica društvene zajednice povezane govorkanjima oko 150 jedinki. Većina ljudskih bića ne može niti da blisko poznaje niti da uspješno ogovara više od 150-ak drugih ljudi. Čak i danas je kritični prag ljudskih organizacija oko ovog čarobnog broja. Samo ispod tog praga društvene zajednice, poslovna preduzeća, društvene mreže i vojne jedinice mogu da se održavaju isključivo na osnovu bliskog uzajamnog poznavanja i razmjenjivanja govorkanjem. Nisu neophodni ni zvanični činovi, ni titule, ni zakonici da bi se održavao red. Vod od trideset vojnika, ili čak četa od stotinu, može dobro da funkcioniše na osnovu bliskih međusobnih odnosa, uz minimum zvanične discipline. Narednik koga vojnici poštuju može da bude “kralj čete” i da nametne svoj autoritet čak i višim starješinama.
Kako je Homo sapiens uspio da pređe ovaj kritični prag, da izgradi gradove s desetinama hiljada stanovnika i stvori carstva koja vladaju nad stotinama miliona ljudi? Tajna je vjerovatno bila upravo u nastanku izmaštanih priča. Veliki broj ljudi koji se međusobno ne poznaju može uspješno da sarađuje ako vjeruje u zajedničke mitove.
Svaka ljudska saradnja velikih razmjera – pa bila to savremena država, srednjovjekovna crkva, antički grad ili arhajsko pleme – ukorijenjena je u mitovima, koji postoje jedino u kolektivnoj mašti. Crkve su ukorijenjene u zajedničkim vjerskim mitovima. Dva katolika koja se nikada nisu upoznala svejedno mogu zajedno da pođu u krstaški rat ili da zajedno prikupljaju sredstva za gradnju bolnice, zato što obojica vjeruju da se Bog otjelovio u čovjeku i dozvolio da bude razapet da bi iskupio naše grijehove. Države su ukorijenjene u nacionalnim mitovima. Dva pripadnika iste etničke grupe koja se nikada nisu upoznala, staviće možda glavu u torbu da spasu jedan drugoga zato što obojica vjeruju u datu naciju, zajedničku postojbinu i državnu zastavu. Sudski sistemi ukorijenjeni su u jurisdičkim mitovima. Dva pravnika koja se nikada nisu upoznala mogu, bez obzira na to, da udruže snage da bi pred sudom branili nekog potpuno nepoznatog, zato što svi zajedno vjeruju u postojanje zakona, pravde, ljudskih prava – i novca kojim se plaća advokatski honorar.
A ipak ništa od svega ovoga ne postoji izvan priča koje ljudi izmišljaju i pričaju jedni drugima. U svemiru nema bogova, ne postoje nacije, novac, ljudska prava, zakoni ni pravda – izuzev u zajedničkoj mašti ljudskih bića. Ljudi s lakoćom priznaju da “primitivna plemena” učvršćuju svoj društveni poredak vjerom u duše mrtvih i duhove prirode i okupljanjem uz svaki puni mjesec da bi plesala oko vatre. Odbijamo, međutim, da priznamo da i naše savremene institucije funkcionišu na potpuno istoj osnovi. Uzmimo za primjer svijet poslovnih korporacija. Današnji poslovni ljudi i pravnici u stvari su moćni vračevi. Glavna razlika između njih i plemenskih šamana leži u tome što današnji pravnici pričaju mnogo čudnije priče.
Sve do ovog mjesta bio je navod iz navedene knjige. Sada treba svaki čitalac da razmišlja i da sam sebi odgovori: Zašto građanin Bosne i Hercegovine ne vjeruje građaninu Bosne i Hercegovine? Zašto građanin Bosne i Hercegovine između demokratije i tiranije bira tiraniju? Zašto građanin Bosne i Hercegovine na izborima glasa za “svoga” fašistu koji stavlja “kolektiv” ispred pojedinca, a ne za demokratu, zašto glasa za “svog” egoistu, a ne “tuđeg” altruistu?
Ako će se bosanski Hrvati poistovjećivati sa svim građanima Hrvatske, ako će se bosanski Srbi poistovjećivati sa svim građanima Srbije i ako će se bosanski Bošnjaci poistovjećivati s građanima azijskih islamskih država, ako će svaki od njih da se poziva na neki strani, nebosanski mit i osjeća pripadnost sredini u kojoj ne živi – onda svi gazimo po grobovima, kulturi, jeziku i vrijednostima svojih predaka. Jer naši preci su isti ljudi, govorili su istim jezikom, dijelili iste vrijednosti i voljeli istu zemlju. Bosansku zemlju. I to bez obzira na to kako su se zvali, kako bogu molili ili kom carstvu se priklanjali.

Povratak bosanstva

Izlaz je u povratku bosanstva, osjećaju pripadnosti bosanskoj teritoriji i bosanskoj kulturi i tradiciji koja je zajednička za Hrvate, Srbe, Bošnjake i sve ostale, među njima i za one čiji je primarni identitet Bosanac. Sjetimo se mesićevske doktrine: Hrvati u Bosni i Hercegovini treba svoja prava da traže u Sarajevu, a ne u Zagrebu.
Geografija i istorija nisu bile blagonaklone prema Bosni i Hercegovini. Granica dvije hrišćanske vjere nakon šizme išla je kroz Bosnu, nakon turske okupacije neki Bosanci, u prvom redu da bi zadržali imovinu, primaju islam. I neki bogumili isto. Kada je Bosna i Hercegovina bila pod turskom vlasti, islamski mitovi bili su u modi, nakon Berlinskog kongresa u upotrebi su katolički mitovi. U doba prve Jugoslavije na značaju dobijaju pravoslavni mitovi. Socijalistička Jugoslavija, time i socijalistička Bosna i Hercegovina nisu voljele religiju, jer je vjera, kako reče Karl Marx, opijum za narod. Vjeru i mitske ličnosti zamjenjuju narodni heroji, ljude povezuje Titova ratna strategija na Neretvi, spašavanje Tita prilikom desanta na Drvar. Zatim junaštvo Boška Buhe i hipotetskih ličnosti poput Tihog i Prleta.
Ljudi u Bosni i Hercegovini gube svoje istorijsko i kulturno zajedništvo, gube svoju tradiciju pod pritiskom “stranih” identiteta i “strane” kulture. Ostaje samo vjersko, vjersko ispolitizirano, vjersko nakaradno. U stvari, problem je u tome što nema državotvorne političke snage jer se ovim nakaznim politikama, gdje su vjera, narod, korupcija, nacionalizam, fašizam i antibosanstvo stopljeni u jedno niko ne suprotstavlja.

image

Mali je broj intelektualaca koji analitički razmišljaju i vagaju, analiziraju koja je ličnost pogodna za obavljanje vlasti, koji se opredjeljuju za ličnost koja im nije kulturološki bitna, nego koja je kvalitetna i kvalifikovana za datu funkciju. Nema autentičnih koji se neće opredijeliti da glasaju za autentičnog.
Bošnjacima, Hrvatima i Srbima i Ostalim u Bosni i Hercegovini ne preostaje ništa drugo nego povratak korijenima bosanstva, zajedničkim mitovima i vrijednostima, zajedničkim potrebama i zajedničkim ciljevima. Šta je to bosanstvo, kako nas ono povezuje, kako možemo napredovati na bosanskim temeljima, a da pritom ne napuštamo naše etnokonfesionalnosti?
Bosna je uvijek imala umnih ljudi koji mogu naći prihvatljiva rješenja za probleme koji pritiskuju našu dragu i lijepu Bosnu i Hercegovinu. Stanovnici Bosne i Hercegovine imaju svoje istorijsko i kulturno zajedništvo. U Bosni su se u proteklih hiljadu godina prihvatale sve etnokonfesionalnosti i etnokulturne različitosti. Sve je to dio bosanstva, sve je to bosanstvo.
Korijeni bosanstva su duboki hiljadu godina. Mitovi i stvarnost bosanstva su Kulin ban, kralj Tvrtko, kraljica Katarina, Mehmed-paša Sokolović, nobelovci Ivo Andrić i Vladimir Prelog, književnici Branko Ćopić, Skender Kulenović, Aleksa Šantić i mnogi drugi. Veliki je broj dokazanih Bosanaca koji su već mitovi – Branko Mikulić, Hamdija Pozderac, Rato Dugonjić, Hamdija Ćemerlić, Đuro Pucar Stari, Ante Babić, Rodoljub Čolaković, Nijaz Duraković i mnogi, mnogi drugi. Imali smo privrednike koji su Bosnu i Hercegovinu snažno vukli naprijed, poput Emerika Bluma, Alojza Deringa, Stanka Tomića, Rafaela Primorca, Osmana Pirije. Danas neki od tih imena ne bi mogli da budu kandidati za direktore javnih preduzeća samo zbog svog neautentičnog imena. Tu su mnogi naučnici, kulturni radnici, sportisti. Muzička scena u predratnoj deceniji bila je vodeća u Jugoslaviji. Ako se država zasniva na zajedničkim mitovima, onda neko to bude mit i o našoj zajedničkoj i prošlosti i budućnosti.
Bosanska strana se treba rebosnizirati. Ostvariti pravo na bosanstvo – pružiti otpor onom srpstvu, hrvatsvu i bošnjaštvu koji negiraju bosanstvo, jer bosanstvo ne negira ni srpstvo, ni hrvatstvo, ni bošnjaštvo. Prava pojedinaca treba da su iznad prava kolektiva. Bosanstvo je pravo na izbor, pravo na slobodu, kao i pravo na etničko izjašnjavanje.

Mit o Evropskoj uniji

Dosadašnja hiljadugodišnja istorija Bosne i Hercegovine ima potencijal i snagu da Bosnu i Hercegovinu uvede u Evropsku uniju, gdje joj je mjesto uvijek bilo. Dok se polako, vrlo polako obnavlja bosanstvo, da bismo stvarali svoju državu u kojoj ćemo lijepo živjeti, možemo si unaprijed stvarati mitove o Evropskoj uniji, organizaciji čija članica želimo da budemo. Ako nam je prošlost nejasna, ako nam je sadašnjost pobrkana, hajdemo da mislimo na budućnost. Neka nas ujedini mit o četiri slobode Evropske unije (sloboda kretanja robe, sloboda pružanja usluga, sloboda kretanja radnika i sloboda kretanja kapitala). Ta priča o Evropskoj uniji kod nas je gotovo zamrla. Očekuje se djelovanje neke političke stranke koja neće samo prozivati oglušnjelu državnu vlast, nego koja će široko djelovati prema svim građanima, prema građanskim grupama, gradeći Bosnu i Hercegovinu na osnovama njenih budućih temelja. Ako se država zasniva na zajedničkim mitovima, onda neko to bude i mit o našoj budućnosti.

Oslobođenje

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE

NAJNOVIJE