NEKADAŠNJA SVAKODNEVNICA: Jedan metar lastike, dvije barbike i kutija salvetica

Šta budućnost nosi sa sobom? Mnoštvo lijepih uspomena iz svačijeg perioda djetinjstva koje je proživio, sve do danas, kada djeca ne osjećaju i ne proživljavaju ono što su generacije prije njih.

Običaj djevojčica u to vrijeme bile su tri tradicionalne „igre“ koje nisu mogle zamijeniti ništa na svijetu, pa bi zbog njih nekad i kasnile na ručak kada bi ih majka sa prozora dozivala.

Mnogo se truda ulagalo u najljepše salvetice, koje su bile različite svaka na svoj način, te se u nekim ulicama našeg grada znalo organizovati i takmičenje u najljepšim. Cilj salvetica je bio isti kao kod sakupljanja sličica fudbalskih ikona kod dječaka, svaka salvetica morala je biti drugačija od druge, te da u sebi sadrži posebnu simboliku kao i to da je ostale djevojčice iz kraja rijetko kada pronađu u prodavnicama.

Zašto je toliko specifična rečenica „Hajmo se igrat žena“, koja je godinama postojala u igrama mladih narašataja. Neke od nas su se igrale žena sa svojim sestrama, rodicama, prijateljicama, a neke kada bi ostajale same,„žena“ su se igrale sa svojim barbikama.

Novogodišnji praznici bili su posebni, jer je svaki novogodišnji paketić morao da sadrži i barbiku, koja se stavljala u kolekciju od njih nekoliko desetina. Specifičnost igranja ove igre zasigurno je vezalo i ogovaranje drugih „žena“ iz ulice ili mahale, kao i razvijanje dječije mašte u to vrijeme pa su tako one već bile i „udate“, „imaju po dvoje djece“, posjeduju „posao“ i mnogo ostalih stvari koje su ih vremenom čekale.

Slobodno možemo reći da je žalosno što danas ova igra više nema smisla i da smatraju, bar današnje generacije, kako je izuzetno dosadna i nepovezana. Zašto? Djevojčice su djelovale tako zabavno, smiješno i „odraslo“ kada bi se pretvorile u „žene“, ipak, zar nije ljepše i to nego današnje „skidanje“ svih uzrasta djevojaka, ali i njihovo upadanje u probleme?!

Ono što je zasigurno obilježilo djetinjstvo svake, danas već djevojke ili možda žene, jeste i igranje lastike. Ta igra predstavljala je veliku fizičku spremnost, a za koju su bile potrebne tri do četiri djevojčice. Lastika bi se rastegnula od jedne do druge, te bi se uz posebne korake i „zakone“ igre prelazio dio po dio.

Sjetit ćemo se sigurno da se ta igra znala igrati od jutra do mraka, te da djevojčicama to nikada ne bi dosadilo.

Tužan je prizor izaći na prozore vaših stanova i kuća i ugledati prazna igrališta, prazne klupe, prazne travnjake. Gdje je nestala dječija mašta? Gdje se zakovala sva ona maldež koja je već trebala biti na igralištu ispred vaše zgrade? Zar je uistinu moguće da je tehnologija „pojela“ djecu, te da im time i ne dozvoljava izaći na zrak, pokloniti im malo kondicije, naučiti ih kako se druži sa vršnjacima?

Da li će naredne generacije uspjeti da shvate srž svih priča vezanih za dječije igrice koje su se igrali van kuće i van kompjuterskih igrica i virutalnog svijeta, ostaje da se vidi a mi se samo možemo nadati da će danas već budući roditelji shvatiti srž ove priče, te je tako prenijeti svojoj djeci.

  Izađite i pogledajte kroz prozor, pa nam ovdje napišite šta ste vidjeli, a vezano je za ovu temu?