Neophodno pratiti reakcije mališana iz poplavljenih područja

Podijelite vijest

Veoma je bitno da roditelji ili starije osobe koje brinu o djeci pogođenoj poplavama budu što smireniji i da prate promjene i reakcije mališana, s ciljem pravovremene reakcije. Potrebno je kod djeteta učvrstiti osjećaj da nije samo, da će odrasla osoba biti uz njega sve vrijeme.

Ovo je savjet Sonje Stančić, psihologa iz Banjaluke, koja kaže da su mališani u kriznom periodu jedna od najranjivijih grupa.

“Mlađa djeca su najčešće zbunjena, jer ne razumiju situaciju u kojoj se nalaze, uplašena i nesigurna. Djeca mogu da budu uznemirena, plačljiva, razdražljiva, da od straha i uznemirenosti dobiju temperaturu, proliv, da ne mogu kontrolisati nagon na mokrenje i slično”, ističe Stančićeva.

Dodaje da reakcije mogu da idu i u pravcu napada panike, koji se manifestuju pretjeranim reakcijama plača, galame, gubitka daha, ubrzanog rada srca, pa do potpunog povlačenja u sebe i prestanka pričanja.

Djeca starijeg uzrasta, kako kaže Stančićeva, mogu reagovati i stidom, osjećajem poniženosti i bespomoćnosti, zato što su ostala bez svega, pa moraju da stoje u redu da bi dobila obrok, da nose tuđu garderobu i slično.

Stančićeva ističe da je osjećaj sigurnosti ključan u svim situacijama, i kod djece i kod odraslih, a u slučaju krize se za njim dodatno pojačava potreba.

“Potrebno je što mirnijim glasom objasniti djetetu situaciju u kojoj se svi nalaze, bez detaljisanja i suvišnih informacija”, savjetuje Stančićeva.

Kada se steknu uslovi, i za vrijeme trajanja krize, ali i odmah po prestanku, važno je dijete vratiti u njegovu dnevnu rutinu.

Ne smije nam, prema njenim riječima, biti neprijatno da se igramo ili smijemo sa djecom, jer, kako dodaje, “dječji smijeh, onako iskren i od srca, može da na trenutak odagna surovu stvarnost”.

“Starijoj djeci bilo bi dobro stvoriti uslove da pišu i crtaju o događajima ili o onome što je njima najupečatljivije”, savjetuje ona.

Kako primjećuje Stančićeva, tinejdžeri i mlade punoljetne osobe su proteklih dana pokazali poseban oblik moralnog i vrijednosnog ponašanja kroz volontiranje i učestvovanje u najrazličitijim akcijama.

“Međutim, koliko god su solidarnost i rad mladih ljudi inspirativni i vraćaju motivaciju svima, neophodno je da njihov rad bude prilagođen njihovim kapacitetima i da i oni dobiju svu neophodnu pomoć”, kaže Stančićeva.

Podvlači da trenutno nikako ne smijemo zaboraviti djecu sa posebnim potrebama i djecu iz socijalno ugroženih kategorija.

Nezavisne