Nermin se sjeća dana kad je izgubio dva brata i oca u Srebrenici: “Mi nismo pojma imali šta je rat”

Jedanaestogodišnjem Nerminu Mujkanoviću su u Pilici kod Zvornika strijeljana dva brata, petnaestogodišnji Jasmin i sedamnaestogodišnji Esmir, dok mu je otac Huso ubijen u Kravici. Danas piše knjigu o njima, svom djetinjstvu i onome što pamti o ratu i genocidu počinjenom u Srebrenici, piše Detektor.

Već nekoliko godina Nermin Mujkanović iz Gostilja kod Srebrenice, koji danas sa svojom porodicom i majkom živi i radi u Živinicama, piše knjigu o svom djetinjstvu, rodnom gradu i genocidu koji je preživio za razliku od braće i oca. Želi da njegova sjećanja i svjedočenja ostanu trajni zalog budućim generacijama.

Za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Nermin, koji je početkom rata bio drugi razred osnovne škole, hronološki priča događaje od proljeća 1992. godine. Prvo, kaže, pamti paniku, strah i neizvjesnost odraslih dok su gledali izvještaje o dešavanjima u Višegradu i Bijeljini.

“Prvi moj susret s emocijom straha i rata bio je upravo u školskoj klupi kada nam je učitelj saopštio da će doći vojska i da moramo odmah ravno kući, da se ne zadržavamo nigdje”, započinje svoju priču Nermin koji se sjeća i prvih granata na Gostilj.

Narednu pamti 1993., godinu žestoke gladi, kada su i putevi prema Srebrenici bili zatvoreni.

“Sjećam se da su moji roditelji vagali koje jelo da posole, hljeb ili čorbu. Onda pored svega toga bilo je tih neselektivnih pucanja, padale su granate koje su bile svakodnevnica. Jednog dana u komšiluku, dok je narod kupio sijeno jedna žena je pogođena snajperom. Mi smo živjeli 300 metara od srpske linije”, govori Nermin.

Onda se kao dijete susreo prvi put i s ranjenicima u bolnici u kojoj je kao ranjenik bio njegov daidža Hazim Omerović koji je ubijen u julu 1995. godine.

“Mati i otac su htjeli da obiđemo i komšije koje su ranjene i mi smo ušli u bolnicu. Sjećam se krikova, jauka, ljudi su ležali po hodnicima, u sobama je bilo po dvadeset ljudi”, priča.

Sve godine rata, do pada Srebrenice, Nermin je svaki dan zajedno sa svojima bježao u šumu.

“Mi nismo pojma imali šta je rat. Umjesto da bježimo u neke čvrste objekte, mi smo bježali u šumu, ali to je bila naša reakcija samo da se negdje sklonimo. Sjećam se jednog dana, kada smo bježali da je moj srednji brat Jasmin zastao, a metak je pogodio u drvo koje je bilo između njegovih nogu. Eto, koliko je ta smrt bila blizu. Centimetri su nas dijelili od smrti”, opisuje on.

Govoreći o 1995. naviru mu suze na oči. Opisao je kako je u kući gdje je živio između Potočara i Srebrenice 11. jula gledao masu naroda koja se kretala prema bazi Ujedinjenih nacija (UN) i teških odluka njegovih roditelja.

“Sjećam se da su roditelji u tom momentu razgovarali da li da moju braću koji su bili maloljetni, pošalju sa mnom i mamom u bazu UN-a ili da idu s ocem preko šume. S obzirom da su fizički bili krupniji, otac je odlučio da oni ipak idu s njim preko šume. Mi smo se tako tog 11., malo iza podne i rastali”, priča Nermin.

Taj rastanak neće kaže nikad zaboraviti.

“Pred vratima smo stajali. Oni su napakovali određene stvari, ruksak da ponesu nešto hrane. Tu smo se izgrlili, razišli. Svi smo otišli u nekoj nadi, jer sve je bilo neizvjesno. Niko nije mogao slutiti šta njih čeka preko šume, a šta nas u Potočarima”, kaže Nermin koji je s majkom otišao u fabriku, sjedište UN-a, na sprat gdje se danas nalazi Memorijalni centar.

Sjeća se da, iako dijete, zbog gužve nije imao mjesto da sjedne ili legne naredne dvije noći koliko su tu bili.

“Te noći su mi posebno strašne i teške. U toku noći bi neko osjetio ili čuo kakvu prijetnju, strahove. Onda su ljudi počeli da jauču, plaču, zapomagaju”, prepričava Nermin.

Dan nakon dolaska u bazu on sreće UN vojnika koji je ranije svraćao njegovoj kući i ručao s njegovom porodicom.

“Tješi mene i majku da se ne plašimo, smiruje nas. Kaže nam da ostanemo tu, da će se vratiti. I za par minuta nam donosi vode, pune džepove slatkiša, hrane”, govori Nermin i dodaje da su mu vojnici tada ličili na neku humanitarnu organizaciju koja je smirivala narod.

Sutradan je, 13. jula, gledao ljude koji iz fabrike odlaze prema autobusima.

“Ja sam sjeo na tu šinu i pored mene je sjedila još jedna žena. Ja sam vidio da ona ima nešto svezano oko vrata, ali nisam toliko obraćao pažnju. Onda ona meni kaže da me moli, da kad dođem u Tuzlu da kažem da se Ćamila objesila. Ja sam tek tad shvatio da je ona svezana konopcem i toliko sam se prepao da sam skočio i počeo bježati prema svojoj majci”, govori Nermin kojem se u sjećanje urezao i taj strašni prizor, dodajući da su je vojnici spasili.

Nermin i njegova majka su napustili fabriku i krenuli prema autobusima, međutim, autobusi su bili puni i trebali su se vratiti da idu s kamionima.

“Dok mi stojimo pored kamiona, vozač, Srbin iz komšiluka, prepoznao je moju tetku i pita je, je li ona Ohranova, pošto se moj djed zvao Ohran. Ona govori da jeste i on pođe galamiti i ode prema vozaču autobusa i pita ga da nas smjesti u autobus. On govori da ne može, da je pun autobus. On govori da sjednemo po sredini autobusa, govori mu da nas pusti, da smo mu komšije”, opisao je Nermin kako su zahvaljujući poznanstvima djeda smješteni u autobus sa sobom ponijevši misli o braći i ocu.

Dok su prolazili autobusom vidio je osobe koje su gađale autobus, a u Kravici pored Zadruge vidio je čitav red kamiona i u njima zarobljenike.

“To je prvi naš susret gdje mi vidimo da su ti naši muškarci zarobljeni. Na brdu u Sandićima smo vidjeli ljude kako sjede, a oko njih su vojnici s puškama”, prisjeća se Nermin, kao i da je u Sandićima u autobus ušao vojnik sa zarobljenikom tražeći pare i zlato sve do Konjević-Polja gdje su izašli.

Iza Vlasenice, sjeća se, izvedeni su iz autobusa na put koji pamti po balvanima, gdje im je rečeno da idu pješice dalje.

“I danas se sjećam da smo cijelu noć išli, sjećam se i onog tunela pa i dan-danas kada prođem kroz njega. Znam da smo tu vidjeli da su naši vojnici, da je to sigurna teritorija”, prisjetio se Nermin, kao i da su nakon toga otišli u šatore na Aerodrom Dubrave, gdje su dolazili oni koji su uspjeli da se spasu.

Autobus u Potočarima. Foto: MKSJ, fotodokumentacija

S dolaskom preživjelih dolazile su i informacije i priče o razmjerama stradanja.

“Zamislite dođe čovjek i kaže vam da je na jednom mjestu hiljadu pobijeno, na Kamenici, hiljadu strijeljano u Kravici, hiljadu u Pilici i to hiljade se broji ljudi i već stičete dojam da više niko nije živ. Nakon dvadeset dana se pojavljuje i moj amidža, ali ni on nema nikakvu informaciju o braći i mom ocu. Zadnji put su se on i moj otac vidjeli negdje kod Kravice i razišli su se”, nastavlja govoreći kako je tu ostao dva mjeseca s majkom očekujući vijesti o svojima.

Vijest je stigla tek 2007. godine iz Centra za identifikaciju u Tuzli, odakle su ga obavijestili da su pronađene kosti oca Huse, koji je godinu kasnije ukopan u Potočarima.

“Iz Instituta za nestale osobe su mi saopštili da je otac strijeljan u Kravici sa još 1.313 muškaraca, da su odatle ih pokupili i prevezli u Glogovu u masovnu grobnicu, koja je opet poslije premještana, tako da tijelo od moga oca nije kompletno. Tu je negdje pedeset posto kostiju bilo, ali mi smo dali saglasnost da se ukopa da znamo gdje je mezar”, kaže.

Nerminova braća Esmir i Jasmin ukopani su u Potočarima 2011. godine, godinu nakon što ih je identifikovao.

“Rekli su mi da su moja braća, obojica, tu strijeljani, u Pilici. Prebačeni su odatle tridesetak kilometara u Kamenicu u grobnice. Ni njihova tijela nisu kompletna, premještani su u grobnice”, govori Nermin, napominjući da uvijek ima potrebu da kaže da oni nisu poginuli, već strijeljani maloljetni.

Nermin Mujkanović u Potočarima. Foto: Privatni album

Dražen Erdemović je pred Tribunalom priznao krivicu za zločin na farmi Branjevo kod Pilice, ali je vrlo brzo, nakon što je osuđen na pet godina zatvora, pušten na slobodu i promijenio je identitet. Za Nermina koji podsjeća na tu presudu je ovo ostao nekažnjen zločin.

“Ja znam da je i to njegovo priznanje bitno, jer su na osnovu toga i mnogi drugi zločinci otkriveni i nađene su mnoge grobnice. Ali je tužno i žalosno da je on pušten prije nego što su mojoj braći i mnogim drugima uopće nađene kosti. Eto takva je ta pravda ovdje”, istakao je Mujkanović, dodajući da je njemu veoma značajno govoriti o onome što se dogodilo.

Ne prođe dan da mu braća i otac nisu u mislima. Braća su mu bila uzor.

“Znate kako je to, prolaze mi stalno te slike kada sam polazio u školu. Uvijek sam bio u prednosti, jer sam imao braću koja su tu već išla. Pa ono kad ih sretnem zagrlim ih, a i oni mene kada vide isto su mi se uvijek radovali. Pored toga što vas roditelji odgajaju, starija braća su oni od kojih vi kao dijete upijate. S njima odrastate”, rekao je, opisujući starijeg brata kao ozbiljnog, a mlađeg kao šaljivdžiju kojeg su svi voljeli.

“Baš sam ponosan što su moji i ja njihov”, naglašava Nermin, koji danas svoju djecu uči dobroti i istini o Srebrenici i živi u nadi da će pronaći članove šire porodice, među kojima daidžu Hazima kojeg je posjećivao u srebreničkoj bolnici.