Nesavjesno liječenje teret cijelog bh. zdravstva

Zbog njihovih grešaka ljudi umiru ili žive s trajnim posljedicama, pravo i pravda rijetko su dostižni, a životi članova obitelji onih koji su postali žrtve nečijeg nemara, neznanja i neprofesionalnosti trajno ostaju obilježeni tragedijom.

S druge strane trpi i cijela jedna profesija kojoj je primarni zadatak briga o zdravlju i životima, jer zbog nekoliko nesavjesnih pojedinaca teret srama uglavnom nose svi.

I zbog tih, nesavjesnih na udaru su oni koji se trude pomoći svakom ko im dođe u ordinaciju, čak su izloženi velikom pritisku koji i njih može navesti na nenamjernu pogrešku, lošu procjenu, krivu dijagnozu. A posljedice su katastrofalne.

Samo letimičnim pogledom medijskih naslova mogu se naći brojni primjeri nesavjesnog liječenja u kojima su žrtve djeca, mladi i stari, nekad i potpuno zdravi ljudi koji zbog nečije krive procjene ostanu doživotno oštećena zdravlja i osuđeni na tuđu pomoć.

Slučajevi prijava ogorčenih pacijenata broje se, neslužbeno, na stotine u pojedinim državama. No, mnogi će liječnici, s pravom, postaviti puno pitanja: što je to nesavjesno liječenje, je li to neznanje liječnika, jesu li to komplikacije opisane u udžbenicima, možda namjerno nekvalitetno izvođenje dijagnostičkih i operativnih procedura i zahvata ili svaki loš ishod liječenja?

„Za mojih skoro 40 godina staža nisam čuo da je bilo koji doktor nekoga namjerno nesavjesno liječio ili operisao. Dugi niz godina operišem i nikada do sada nisam nekoga bolje, a nekog lošije operisao. Uvijek radim isto po važećim standardima, a kakav ću rezultat dobiti zavisi od mnogo različitih faktora. Smatram da svaki doktor prilazi pacijentu ljudski u najboljoj želji da mu svojim znanjem i radom pomogne“, kaže za Aljazeeru Nebojša Jovanić, predsjednik Komore doktora medicine Republike Srpske.

U odgovorima na brojna pitanja o nesavjesnom liječenju, podsjeća kako svi liječnici „rade sa regularnim diplomama što znači da je neznanje isključeno, a ako i postoji onda je ono posljedica rada medicinskih fakulteta na kojima postoji nekvalitetna nastava i nekvalitetna provjera znanja“.

„U posljednje vrijeme smo u poziciji da nam vrlo često pacijenti, koji nemaju medicinska znanja, a koji su se najčešće vrlo površno informisali na internetu, objašnjavaju šta treba da se radi. To je dokaz našeg sveukupnog primitivizma koji je opet posljedica neobrazovanosti. Sistem obrazovanja je srušen i zato imamo sve ovo“, smatra Jovanić.

Predsjednik Liječničke komore Federacije BiH Harun Drljević upozorava kako je, „po definiciji, ‘ljekarska greška’ rezultat nesavjesnog liječenja, ali svako nesavjesno liječenje za sobom povlači liječničku odgovornost“.

„Nesavjesno liječenje čine samo one ljekarske greške koje proizlaze iz ljekarovog nesavjesnog postupanja. Dakle, ova vrsta grešaka posljedica su: ili povrede standarda ‘dužne pažnje’ ili nedostatka potrebnih znanja i vještina u direktnom prakticiranju sa pacijentom“, objašnjava.

„Da bi se postigla jednaka zaštita za sve korisnike zdravstvenih usluga mora se koristiti standard ‘dužne pažnje’ sa kojom su ljekari obavezni postupati prema svojim pacijentima. Kako bi se ovo ostvarilo u svakodnevnoj praksi, o odgovornosti liječnika bi trebali početi učiti studente medicine još na fakultetima, a učitelji bi trebali biti provjereni medicinski autoriteti. To danas nije slučaj“, ukazuje Drljević.

Na konstataciju kako pacijenti nisu dovoljno zaštićeni, odgovara kako je „usluga koja se pruža pacijentu mnogo kvalitetnija nego što su to loša organizacijska rješenja i uložena finansijska stredstva u zdravstvenom sistemu“.

„Kako pacijenti mogu biti zaštićeni ako ljekari rade na dotrajaloj i pokvarenoj opremi, ako se ljekari od svojih poslodavaca ucjenjuju da propisuju najjeftinije lijekove, da provode najjeftinije tretmane, da otpočnu tretman jednom (adekvatnom) terapijom, a za dan–dva te terapije više nema, pa završavaju drugom (neadekvatnom) terapijom. Ljekari su ‘krivi’ jer moraju pomagati pacijentima radeći na takvoj opremi i pod takvim uslovima, pa tako i prihvataju i etičku i krivičnu odgovornost unaprijed. S druge strane, ljekari su ‘krivi’ ako ne rade i ne pomognu pacijentima, tj. ako ne vrše svoju misiju – i etički i krivično“, upozorava Drljević.

Kao i mnogo toga drugoga, i ovo područje života prate dobra zakonska rješenja koja se baš i ne provode u praksi. Na to ukazuje i Marin Bago, predsjednik mostarske udruge Futura, koja se bavi i unaprjeđenjem prava pacijenata. Po njihovim istraživanjima, „nadležne instance nisu imale pojma o tome što trebaju uraditi“ kad je sustav civilne kontrole i upravljanja zdravstvenim sustavom u pitanju.

„Tek se u posljednjih godinu dana nešto pomiče s mrtve tačke. Ukratko, postoji sistem zaštite pacijenata, ali ne postoji kvalitetan i upravljiv sistem zdravstva generalno. Nemamo ulazne podatke, niti imamo analize ni efekte, podatke o kvaliteti zdravstvenih usluga, podatke o zadovoljstvu pacijenata. Ne znam znaju li građani BiH da smo posljednji na listi po kvaliteti zdravstvene usluge jer nemamo o tome nikakve podatke. Dakle, imamo zakone ali ih niko ne poštuje“, ukazuje Bago.

Navodi i zanimljiv podatak da podatke o broju prijava nesavjesnog liječenja većina zdravstvenih institucija ne iznosi. Ako to i učine, „o prigovorima govore općenito, bez imena doktora, konkretnih pojašnjenja što se desilo i bez poduzetih mjera“.

„Na terenu imamo jedan zaprepašćujući amaterizam i nepoštivanje zakona, što je idealan teren za korupciju i kriminal“, smatra Bago.

Dr. Harun Drljević, koji je kirurg skoro 30 godina, navodi primjer iz svoje prakse. U svojoj operacijskoj dvorani ima dva stola – jedan je star 46 godina, a drugi 37 godina, a oba je našao na otpadu svoje zdravstene ustanove kao rashodovane.

„Stalno popravljamo čas jedan, čas drugi stol, koje mijenjam u sali, uvijek rizikujući da se stol slomi i da se pacijent koji je uspavan povrijedi. Jednom nam je jedan od ta dva stola pukao u toku operacije. Operaciju smo završili tako što su tri čovjeka držala anesteziranu pacijenticu da ne tresna na pod. Ko bi onda snosio krivici da se to desilo? Odgovor: ja“, ukazuje.

Liječnici se žale na nekoliko vrsta pritisaka – lošeg i siromašnog zdravstvenog sistema, pacijenata koji sami sebi postavljaju dijagnoze putem interneta, ali i zabrinjavajući porast izravnog fizičkog nasilja i psihičkog zlostavljanja na radnom mjestu. Stoga se ljekari zalažu za promjene kaznenog zakona po kojima bi se napad na „bijeli mantil“ tretirao kao napad na službenu osobu.

„Kao odgovor na napade i sve veći pritisak, ljekari sve češće odgovaraju tzv. defanzivnom medicinom što generira nove troškove u zdravstvenom sistemu […] Umjesto da se ponašaju kreativno i racionalno u skladu sa svojim znanjem i iskustvom u interesu pacijenta, pokušavaju prvenstveno da zadovolje zahtjeve iz kliničkih vodiča u cilju lične zaštite. Takav način rada uništava ono najvrjednije kod dobrog ljekara – ljekarsku intuiciju i refleks. Zato se mora osigurati profesionalna autonomija ljekara, jer se pritiscima neće postići ništa“, ukazuje dr. Harun Drljević.

AJB