“Ničije selo”: Selo koje ne spada ni pod jednu državu na svijetu

Mještani se po svemu razlikuju od susjednih sela koja su unutar granica susjednih država te su ponosni na svoj status, a jedan od razloga je što je selo teško dostupno. Zbog toga imaju i sve više turista.

Do Turtuka je jako teško doći. Mali zaselak nalazi se na samom kraju doline Ladakh Nubra, na krajnjem sjeveru Indije. Okružuje ga rijeka Shyok i visoki vrhovi planinskog lanca Karakorum.

Sa svih strana su strme stijene i postoji samo jedna cesta koja vodi u i iz sela. Vijugava staza koja prelazi preko visokih usjeka do mjesta Leh. No, možda zanimljivije od fascinantnog krajolika je istorija sela – jedinog sela na svijetu koje je izgubilo svoju državu, prenosi 24sata.hr.

Dok u ostatku doline Ladakh žive budisti iz Tibeta, koji nastanjuju Ladakhi, Turtuk je selo naseljeno stanovnicima koji pripadaju Baltisu – etničkoj skupini tibetanskih korijena koji uglavnom žive u Pakistanu u regiji Skardu.

Mještani su Noorbakshia muslimani, sufijska islamska sekta koji govore tibetanskim Balti jezikom i imaju puno više veze sa sunarodnjacima u Baltistanu, koji se nalazi unutar Pakistana, tek 6 km niz cestu

Zapravo Turtuk je bio dio Pakistana sve do 1971. kad ga je indijska vojska okupirala tokom graničnog rata duž Linije razgraničenja, sporne linije koja prolazi kroz neke od najviših i najsurovijih planinskih krajolika na kugli zemaljskoj.

Selo je za turiste otvoreno 2010.

Indija nikad nije vratila selo zbog zabrinutosti za sigurnost granice. Stanovnici koji su tog dana 1971. godine bili u posjetu prijateljima ili bili s te strane granice, više se nikad nisu mogli vratiti kućama, a Indija je godinama zapečatila to područje i održavala strogu kontrolu nad regijom. Međutim pogranično područje je u protekloj deceniji bilo mirnije.

Konačno 2010. Turtuk je otvoren za turiste što je omogućilo strancima da vide jedinstveno selo i način života. Stanovnici Balti najviše za gradnju kuća koriste stijene Karakoruma koje ih okružuju. Kamen im služi i za pločenje ulica, ali i izgradnju kanala za navodnjavanje, kako bi zalijevali svoje usjeve, piše BBC.

Turtuk se nalazi na nižoj nadmorskoj visini od ostalih mjesta u dolini i smjestio se na samo 2.900 metara nadmorske visine. Tu ljeta mogu biti izrazito vruća, a seljani su iskoristili stijene kako bi izgradili skladišta od prirodnog kamena koji koriste za čuvanje mesa, maslaca i drugih pokvarljivih materijala tijekom ljeta.

Duh Indije se u selu uopšte ne osjeća

Poznati i kao ‘nangchung’ u Baltiju, što znači ‘hladna kuća’, ovi su kameni bunkeri dizajnirani tako da imaju praznine koje omogućuju prolazak hladnog zraka kroz koji održava hranu hladnijom od vanjske temperature zraka.

Unatoč činjenici da su Indija i Pakistan još uvijek u sukobu oko Kašmira, u Turtuku se život odvija mirno. Seljani su dobili indijske osobne iskaznice nakon preuzimanja 1971. godine, a nedavni napori za modernizacijom doline Nubre, od boljih cesta, zdravstvenih usluga i prijevoza, kao i nedavni procvat turističkih ruta, znače da dolaze bolja vremena za Turtuk.

Međutim ovdje se ne osjeća previše duh Indije. Voćnjaci marelice, džamije Noorbakshia, kameni domovi i kanali za navodnjavanje – kao i tradicionalna baltska jela poput kisera – heljdinog kruha, obloženog mesom jaka ili poslužena s muškatnim oraščićem, marelicom, orasima i balay – juha s velikim rezancima od heljde – to čuva selo vjernim svojim blatskim korijenima.

Selo je posebno simpatično u jesen, kada redovi stabla topole mijenjaju boju i pružaju svijetli odmak od kamena koji je glavno obilježje krajolika. Iako i u drugim dijelovima Ladakhe koriste kamen za gradnju kuća, one nigdje drugdje nisu tako čvrste i postojane kao ovdje u Turtuku, bez obzira što je to područje potresa i klizišta.

To je mjesto gdje stanovnici nisu samo naučili da žive u skladu sa svojim škrtim okružjem, nego su u tome i uspjeli. Stanovnici ostaju vjerni svojoj kulturi i korijenima unatoč tome što su ‘izgubili’ domovinu. Okrenuti su budućnosti i turistima iz cijelog svijeta koji ih svakodnevno obilaze.