Nina Krajnik: Odakle tolika tendencija na Balkanu da se drugi poništi i ponizi

Nina Krajnik, pionirka lacanovske psihoanalize na prostoru Balkana, osnivačica međunarodnog pokreta Lakan Balkan i predsjednica Slovenačkog društva za lacanovsku psihoanalizu, sutra navečer će u sarajevskom BKC-u održati predavanje na temu “Nasilje i sukob – Sudbina ili rez?”

Doktorirala je filozofiju i studirala na Univerzitetu Pariz VIII. Članica je Svjetskog psihoanalitičkog saveza. Radila je u Australiji, na Novom Zelandu i u regionu Južnog Pacifika. Kliničku praksu obavlja u Beogradu. U intervjuu za Fokus govori o aktuelnim pitanjima vezano ne samo za oblast psihoanalize već i društveno političkih kretanja na Zapadnom Balkanu.

Razgovarao: Amil DUČIĆ

Fokus:ba: Područje Balkana ili preciznije bivše Jugoslavije pretrpjelo je teške periode, u najmanju ruku od početka do kraja 90-tih godina. Šta se može tragom psihoanalize zaključiti, zašto toliko nasilja i sukoba na ovom području i zašto ni novija historija nije bila pošteđena tog zla?

Nina Krajnik: To je izuzetno dobro i kompleksno pitanje, ali u prvom redu dodiruje pitanje šta je sa instancom drugog na prostoru Balkana. Odakle tolika tendencija da se drugog svodi na objekat, da ga se poništi, ponizi, uvredi. Već Freud je bio uvjeren da sukob i nasilje dođu prije nego ljubav. Znači, da želja čoveka u prvom redu nije, da sebe da drugome, nego da se od drugog brani. U prvom redu da bi zaštitio imaginarij vlastitog Ja i da bi se odbranio od razlike drugog, kastracije, gubitka. I baš to je u jezgru svih manifestacija nasilja i sukoba, uključivši prostor bivše Jugoslavije neprihvatanje gubitka i posljedična borba za moć. Umjesto da bi se krenulo zahtjevnim putem tugovanja i žaljenja za time što je izgubljeno, ratovalo se.

Fokus.ba: Toma Akvinski kaže da “dobrota naše volje zavisi od namjere našeg cilja”. Društveno-politički sukobi na području BiH i Balkana su i danas na sceni. Uzmimo samo BiH koja je konstatno poprište političkih pa i društvenih sukoba. Da li oni koji danas kreiraju krize i sukobe imaju isti cilj, ako ništa istu namjeru, koja se provodi samo drugim sredstvima, kao oni koji su to činili u burnoj prošlosti?

Nina Krajnik: Uzurpacija i privatizacija konflikta imaju sličan cilj bez obzira na vrijeme. Oni djeluju sa ciljem, da bi se sukobi učinili beskonačni. Od toga imaju naravno najveći profit diskursi gospodara, koji se sa tom svrhom koriste različitim imaginarijima – identiteti, žrtve, pobjednici, pravda za prošlost, borba za budućnost… Na to nije imuno ni pitanje „dobrog’’ i ‘’dobrote’’, koje je također izuzetan teren gospodara. I baš zbog toga nema potrebe, da se Drugome u tom smislu automatski pripisuje ‘’zlo’’, a ni ‘’dobro’’. Ključno je da li subjekat sam prihvata svoje mjesto u kreiranju kriza i sukoba, i kad sam u tome takođe postaje akter.

Fokus.ba: Pionirka ste psihoanalize, koju je razvio Jacques Lacan, na našim prostorima. Šta vas je privuklo da se bavite ovim pravcem psihoanalize?

Nina Krajnik: Slično kao što me na nekoj tački mog života pronašao Balkan, na nekoj tački me pronašao Lacan. To što želim da kažem jeste, da je to manje stvar namjere i odluke, nego je stvar nesvjesne želje. Kod Lacana mi se uz moja prva čitanja dopala njegova intelektualna hrabrost i senzibilitet za pitanja jezika. To me je dovelo u Pariz gde sam započela vlastitu psihoanalizu i formaciju, na osnovu koje mogu da kažem, da se danas ne samo bavim, nego živim logiku tog diskursa.

Fokus.ba: Da li postoje neke razlike i koje su to u odnosu na Freudovsku psihoanalizu? Šta su ključni elementi Lacanovske psihoanalize?

Nina Krajnik: Postoje brojne razlike između Freuda i Lacana. Naročito po pitanju dužine seansi i definicijama šta su nesvjesno, subjekt, simptom ili užitak. Ali također, postoje razlike između Lacana i mene. Jer psihoanaliza je upravo to. Ona u svakom vremenu i svakom prostoru uspostavlja kreaciju. Lacanova je na primer bio objekat uzrok želje. Zbog toga je Lacan više govorio o svom ‘’povratku ka Freudu’’, isto kao što i sama danas govorim o ‘’povratku ka Lacanu’’. To znači da čuvamo vjernost radu onih psihoanalitičara, koji su nam dali orijentaciju, ali da baš na osnovu toga što je Lacan nazvao realnim, možemo da subvertiramo već postojeće i napravimo invenciju. To nam omogućava, da je psihoanaliza pokret i klinička praksa, a ne dogmatizam ili puka kontemplacija.

Fokus.ba: Dosta toga zamjerate Slavoju Žižeku?

Nina Krajnik: Ne, ne. Ne radi se o zamjeranju.

Fokus.ba: Nego?

Nina Krajnik: Slavoj Žižek je neko ko je u 80-tim godinama počeo lacanovskom filozofijom u Sloveniji, a danas je jedan od poznatijih lacanovskih filozofa u svjetu. Ali pri tome je važno naglasiti, da ni u Sloveniji, ni u drugim državama bivše Jugoslavije do 2015. nije postojao ni jedan lacanovski psihoanalitičar ni lacanovska psihoanalitička organizacija. To ukazuje na to, da je bio na našim prostorima prisutan specifičan otpor prema ličnim promjenama. Drugačije rečeno, lične promjene je bilo prihvatljivo misliti ali ne suštinski raditi. Ne treba posebno naglašavati, da je takva situacija balzam za političke ideologije. To je u Sloveniji u 90-im godinama još dodatno utvrdila tranzicijska privatizacija, ali koja nije privatizovala samo društveno-kulturnih resursa, nego i ime Jacquesa Lacana. To se radikalno ispostavilo uz početak lacanovske psihoanalize 2015. godine, kad se pod vodstvom Slavoja Žižeka protiv prve lacanovske organizacije digla cjelokupna ljubljanska univerzitetska i tranzicijska kulturno-politička scena. Ne zbog psihoanalize, nego toga da očuva politički status quo.

Fokus.ba: Kakav je onda proizvod Janez Janša, političar koji u posljednje vrijeme, vuče nikada kontroverznije poteze i ima veoma kontroverzne javne istupe?

Nina Krajnik: Janez Janša je simptom toga, da u Sloveniji i na Zapadnom Balkanu postoji nešto što još uvek nije razrješeno. Nešto još uvek nije simbolizovano i insistira kao realno. Zbog čega bi se inače već 30 godina od početka 90-ih stalno vraćali na pitanje Janeza Janše, i zašto bi se i njegova politika svake toliko vraćala, kao komet? Kako možemo razumjeti ovo ponavljanje, a i također konstantno destruktivan višak u političkim potezama i rječima koje se nadovezuju na to? Ja bi se pri tome pridružila Lacanu, koji je naglasio, da se realno uvjek vraća na isto mjesto, isto kao traume i zvjezde. Pitanja na koje bi politika trebala da se vrati, da bi razrešila taj simptom su zbog toga tačka raspada Jugoslavije i pitanje privatizacije. On je proizvod toga.

Fokus.ba: Sutra navečer nastupate u BKC-u u Sarajevu. Šta publika može očekivati?

Nina Krajnik: Moje predavanje ‚‘Nasilje i sukob – sudbina ili rez?‘ otvara pitanje mogućnosti prekida sa konfliktima i mržnjom na prostoru država bivše Jugoslavije. Odnosno, da li je moguće obnoviti društvene veze, stvoriti novi oblik odnosa prema drugome i odnositi se na novi način prema označiteljima kao što su ‚‘bratstvo i jedinstvo‘‘… Znamo da nasilje uvijek prekida društvene veze i, kao što je već govorio Freud, ono je jedan od glavnih uzroka našeg bola. Zbog toga je način odnosa prema drugome u prvom redu pitanje odnosa prema vlastitoj želji. I to je orijentacija psihoanalize kao novog početka.

Fokus.ba: Zasigurno je onda BiH plodno tlo za vaša istraživanja i promišljanja?

Nina Krajnik: Svakako. Ali pored toga mi je važno takođe u ličnom smislu. Jer prije rata sam kao dijete sa roditeljima za dan republike svake godine putovala u Sarajevo. Na to vreme imam lijepa sjećanja. Sječam se Baščaršije u snijegu i slatkiša koje nikad prije nisam videla. Sa tri godine sam naučila skijati na Jahorini. Drugari, koje sam upoznala u Sarajevu, dolazili su iz svih republika tadašnje Jugoslavije, i to je bilo mjesto mog prvog susreta sa stranim jezikom. Nakon rata dugo nisam bila u BiH. Zbog toga mi to, da se danas ovdje vraćam po pitanju početka lacanovske psihoanalize i pokreta Lakan Balkan, mnogo znači.