Portal 072info

Novi statusni simbol: Zašto bogataši ustaju u 3 ujutru i rade po 15 sati dnevno

Skoro prije 120 godina, socilog Torsten Veblen je skovao izraz “upadljiva potrošnja”. Koristio ga je da opiše bogataše koji su pokazivali svoje bogatstvo rasipništvom. Zašto kupiti odijelo od hiljadu dolara kada ono od sto dolara služi istoj funkciji? Odgovor, kako Veblen kaže, je moć, piše Guardian.

Bogati su potvrđivali svoju dominaciju pokazivanjem koliko imaju para tako što bi ih trošili na stvari koje im ne trebaju.

Iako se činilo radikalnim tada, Veblenova opservacija je sada očigledno tačna. Upadljiva potrošnja je postala duboko ucrtana u teksture američkog kapitalizma. Današnje društvo je i više “veblenijansko” nego tada, pa lideri industrije demonstriraju svoju poziciju u društvu sa privatnim ostrvima i superjahtama, dok izvjesni američki predsjednik voli da mu je sve pozlaćeno.

Ali kupovina nenormalno skupih stvari nije jedini način na koji savremene elite pokazuju moć. Štaviše, da bi se neko identifikovao sada kao pripadnik vladajuće klase, nije dovoljno samo da upadljivo troši, već i da upadljivo radi.

Upadljiva potrošnja uključuje obožavanje luksuza, a upadljiva produkcija uključuje obožavanje rada. Nije više stvar samo koliko trošite, već i koliko radite.

Nigdje taj kult nije prisutan kao među američkim direktorima. Oni su sada toliko posvećeni radu, da se graniči sa perverzijom. Prvi čovjek kompanije Apple Tim Kuk je za Time rekao da mu dan počinje u 3.45 ujutru. Džef Imelt, koji vodi General Electric, je ispričao kako već 24 godine radi 100 sati nedjeljno (14 sati dnevno). Na sebe ne daje ni direktorica Yahoo-a Marisa Mejer koja tvrdi da je radila i po 130 sati nedjeljno.

Očigledno da ove individue to ne rade iz nužde. Velika većina Amerikanaca radi zato što njihovo preživljavanje zavisi od plate. Nasuprot tome, Mejer, Imelt i Kuk bi mogli sutra da se penzionišu i žive komforno do kraja života, i da ostave više nego dovoljno nasljednicima jer su zajedno teški preko milijardu eura.

Ali upadljiva produkcija nema za cilj da ispuni nečije materijalne potrebe, već je javna demonstracija produktivnosti kao simbola klasne moći. U dobu ekstremne nejednakosti, elite moraju da demonstriraju sebi i drugima da zaslužuju da imaju puno više od ostalih.

Kuk je otprilike 500 hiljada posto bogatiji od prosječnog Amerikanca, ali ustaje svako jutro u 3.45. To je ključno obilježje upadljive produkcije: opravdava postojanje imperijalne klase pokazivanjem nadljudskog nivoa produktivnosti.

Ironija je što besomučni rad nije ekskluziva elite, daleko od toga. Mnogo manje srećnih Amerikanaca radi jako puno, ali imaju manje šansi da to reklamiraju. Skorašnja studija Instituta za ekonomsku politiku pokazuje da Amerikanci rade znatno više sati nego što su radili prije par decenija, a to se naročito odnosi na žene, crnce i siromašne. Crna žena u u posljednjoj petini po visini primanja, radi skoro 350 sati više u 2015.nego što bi radila 1979.

Razlog je jednostavan: plate jedva da su porasle od sedamdesetih godina, što znači da radnici moraju da rade mnogo više da bi sastavili kraj sa krajem.

Uporedite ženu koja radi toliko sati za minimalac sa ženom koja isto toliko radi za 30 miliona godišnje. Jedna pokušava da izbjegne da bude gladna i postane beskućnica, druga demonstrira moć i prestiž. Rad ove druge dakle nije nužan u normalnom smislu, isto kao što nije ni torba od deset hiljada dolara.

Ako upadljiva potrošnja slavi gratis kupovine, upadljiva produktivnost slavi gratis rad. Oboje sprovode dominaciju tako što prave spektakl od neumjerenosti.

Ranije je neumjerenost ilustrovana slikom žene sa biserima pored odrpane žene. Sada se ilustruje slikom žene koja radi 100 sati nedjeljno, a ne treba joj novac, pored žene koja radi isto toliko, a jedva preživljava.

Upadljiva produktivnost dolazi u mnogo formi. Čak i ljudi koji ne mogu da priušte da se sutra penzionišu mogu da budu uključeni u neku verziju iste i da uživaju djelimično u elitnom statusu. Veblen je svojevremeno tvrdio da rasipništvo inspiriše divljenje, a ne ljutnju.

Druge klase su pokušavale da emuliraju vladajuću, pa oni iz srednje klase nisu mogli da žive kao baroni, ali su nalazili načine da uživaju u malim luksuznostima da bi pojačali svoj društveni status. Isto važi za upadljivu produktivnost. Većina Amerikanaca neće dostići dekadentne visine direktorskog hiperproduktivnosti, ali i dalje mogu da naprave fetiš od toga.

Jedan od načina je da “radite na sebi”. Najočigledniji primjer je vježbanje, koje je poprimilo kompulsivni karakter među članovima urbane profesionalne klase. Krajevi u kojima žive su puni fitnes studija i luksuznih teretana. To su mjesta gdje se radi na poboljšanju sebe i pročišćavanju nakon što se završi rad kojim plaćamo račune. Teretane su komplementarne sa prodavnicama organske hrane, gdje se hranimo kako bi imali snage za rad na sebi.

Proklamovan razlog je “zdravlje”. Ali vrijeme koje Amerikanci provode vježbajući daleko prevazilazi ono koje je potrebno da bi bili zdravi. To je zato što oni nepisani zahtjevi današnjeg fitnesa i režima ishrane nisu usmjereni na zdravlje. Oni su napravljeni da izražavaju klasnu moć.

Sada praktično možete da procijenite na osnovu fizičkog izgleda kojoj klasi pripada čovjek. Klasa je bukvalno iscrtana na tijelu, pa bogatija tijelu nisu samo mršavija, već precizno iscrtana mišićima na različite načine. Ona oslikavaju nepotreben napor.

Ne morate da budete direktor ili profesionalac da bi učestvovali u upadljivoj produktivnosti. Tehnologija je omogućila svima da vide sve kao priliku za produktivnost. Mjerite koliko spavate, hodate i vodite ljubav sa Fitbitom, mjerite koliko ste atraktivni na Tinderu, koliko ste duhoviti na Tviteru, koliko ste popularni na Fejsbuku.

Možete svoju ličnost pretvoriti u konzolu sa podacima koje možete analizirati i otpimizovati sa preciznošću industrijskog procesu. Možete život da pretvorite u fabriku i to nije metafora. U radu na sebi, vi pravite ekonomsku vrijednost za druge.

Sati koje provodite na ovim platformama se možda ne plaćaju vama, ali plaćaju kompanijama koje su vlasnici.

Tu se krije genijalnost upadljve produktivnosti. Ne samo da promoviše kulture previše rada, ono čini da naše vrijeme za odmor bude ekonomski produktivno. Nema bjega: ili radimo za firmu, ili radimo na sebi, ali mi uvijek radimo.

“Osam sati za rad, osam sati za odmor, osam sati za šta god hoćemo”, je bila glavna poruka radnika koji su prije više od vijeka tražili da radni dan traje osam sati. To sada više nema smisla. Sada se i spavanje uračunava u našu produktivnost.

Danas, slogan radničkog pokreta zvuči kao utopija. Zamislite društvo u kojem se tako malo radi. Zamislite svijet gdje siromašni ne bi morali da rade toliko da bi preživjeli, a bogati ne bi morali da rade toliko da bi izgledali kao da zaslužuju bogatstvo, jer bogati i siromašni ne bi postojali.

Autor: Avaz.ba

Podijelite članak