Screenshot 3 52


AUTOR:
Portal 072info

DATUM:

U razmaku od nekoliko mjeseci pozitivni signali o potrebi obnavljanja nuklearnog sporazuma nazvanog Zajednički sveobuhvatni plan aktivnosti između SAD-a i Irana stigli su od najviših zvaničnika dviju država, međutim nisu svi američki saveznici saglasni da do toga dođe.

Mogućnost da Iran uspije napraviti nuklearno naoružanje godinama budi strepnju u regionu, te bi takav ishod mogao dovesti do utrke u naoružanju između Turske, Saudijske Arabije i Egipta.

Sporazum je imao za cilj da spriječi takvu sigurnosnu neizvjesnost na način da Iranu bude potreban što duži period (breakout capacity), s trenutnom tehnologijom, da napravi nuklearno naoružanje ako odluči da prekrši dogovoreno. U tom smislu sporazum je bio garancija da će protivnici Irana imati dovoljno vremena da reaguju. Osim SAD-a, sporazum su potpisale Rusija, Kina, Francuska, Velika Britanija i Njemačka.

Povlačeći se iz sporazuma 2018. godine, Trumpova administracija je uvela dodatne sankcije, jer je smatrala da politički i vojni utjecaj Irana u Iraku, Siriji, Libanonu i Jemenu mora biti zaustavljen, a ne samo politiku SAD-a forkusirati na ograničavanje nuklearnog programa. Amerikanci su uveli ekonomske sankcije koje se odnose na 147 iranskih kompanija i individua.

Pozicija Moskve i Pekinga

Potražili smo komentar od historičara i analitičara Jahje Muhasilovića o trenutnoj situaciji u regionu i za početak kako vidi poziciju Kine i Rusije u pitanju nuklearnog Irana i postoje li tu razlike, jer se najčešće govori samo o stavu SAD-a.

“Jedan od razloga zašto je Moskva u prvom redu aktivno učestvovala u nuklearnom sporazumu leži u činjenici što ni sama Rusija nije zainteresovana da blizu svojih granica ima nuklearno osposobljen Iran. Pogotovo ne Iran koji ima pretenzije na tradicionalno poznatu “rusku sferu utjecaja” na Kavkazu i u Centralnoj Aziji”, ističe Muhasilović te dodaje da je pozicija Kine nešto drugačija, jer je Iran daleko od kineskih granica i da je negativno djelovanje Irana usmjereno prema zapadu tako da njegov nuklearni program ne stvara nervozu u Pekingu.

Regionalna sila

Snaga i moć Irana ne leži samo u mogućnosti razvijanja nuklearnog naoružanja, već i u aktivnom širenju utjecaja na okolne države, što je naročito vidljivo posljednju deceniju.

Zbog toga imenovanje novog državnog sekretara SAD-a Antonyja Blinkena nije automatski zaustavilo sankcije i postoji realna mogućnost da Joe Biden traži dodatne koncesije, pod pritiskom Izraela, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Sve nabrojane zemlje traže da budu uključene u buduće pregovore. Izjava ministra vanjskih poslova Irana Mohammada Javada Zarifa, kojom poziva na obnavljanje JCPOA, govori da ovakva politka SAD-a trenutno daje rezultate. Međutim, uprkos svemu, Iran i dalje ostaje jedna od najutjecajnih zemalja regiona.

“Osim nuklearnog programa, gotovo svim zemljama na Bliskom Istoku, a ponajviše Izraelu i arapskim zemljama u Perzijskom zaljevu, trn u oku je široka mreža utjecaja koju je Teheran izgradio u posljednjih nekoliko decenija. U pogledu kapaciteta vanjskog utjecaja može se sa sigurnošću reći da je Iran danas najutjecajnija bliskoistočna zemlja. Rijad i Tel Aviv su na poziciji da bez ograničavanja iranskog utjecaja u regiji nuklearni sporazum nema nikakvog smisla, što se i pokazalo kao dosta tačno”, govori nam Muhasilović.

Dodatne koncesije

Zaljevske arapske monarhije zahtijevaju da se raketni program Irana stavi pod kontrolu. Slične poruke dolaze i od predstavnika Njemačke i Francuske, koji traže šire koncesije. S obzirom na zajedničke interese i bliske veze Rusije i Kine s Iranom, a koje su zajedno s evropskim zemljama učestvovale u definisanju JCPOA, postoji velika mogućnost da bi proširivanje zahtjeva Iranu dovelo do potpunog odbacivanja svega što je postignuto i stanje bi se u tom smislu vratilo na period prije 2015. godine i možda dovelo do sukoba.

Međutim nikome nije u interesu totalni sukob s Iranom, jer mnogi vojni analitičari smatraju da Teheran ima kapacitet da prenese rat od središnjeg Afganistana pa zapadno sve do obala Mediterana, tvrdi Muhasilović te naglašava da takav makroregionalni rat Sjedinjene Američke Države više ne bi bile u mogućnosti kontrolisati, a još manje pobijediti u njemu. U takvom scenariju sigurnost američkih vojnih baza u regiji i njena dva glavna saveznika Izrael i Saudijska Arabija bili bi mnogo više ugroženi nego što su trenutno. Tako da kada se sustegne od negativnih emocija prema Iranu, sve strane postaju svjesne da je jedino što preostaje pokušaj slabljenja Irana iz vana i nada da će se režim sam urušiti”.

Unutrašnje razlike

Posljednje četiri godine Iran nije čekao obnavljanje sporazuma, već se udružio s Kinom i Rusijom da ojača vojne kapacitete. One su direktno uključene u unutrašnje poslove Irana, od naftne i lučke infrastrukture do odbrambene sposobnosti. Također odbacivanje sporazuma, a s obzirom na skore izbore u Iranu i unutrašnje podjele, otvorilo bi put dolasku konzervativnijih snaga na vlast.

“Dvije glavne struje podjele su konzervativna, koju podržava jedan veliki dio klera, i liberalna struja, koja opet uživa podršku u nešto manjem dijelu klera. Obje struje imaju svoje simpatizere i sljedbenike među političarima. Najčešće je stav vrhovnog lidera Hameneija onaj koji je presudan. Hamenei je svojevremeno podržao potpisivanje nuklearnog sporazuma. Međutim problem se javio kada se uvidjelo da sporazum iz 2015. neće donijeti očekivane ekonomske rezultate. Loša ekonomska slika u zemlji daje jak argument konzervativnim snagama da nastave vršiti pritisak na vladu Hasana Ruhanija”, ističe Muhasilović.

Nuklearne ambicije Turske

Situacija u regionu je izuzetno kompleksna, o čemu govore i tvrdnje američkih medija da Turska ima u planu pokretanje svog nuklearnog programa.

“Prije godinu i po američki New York Times izašao je s dosta detaljnom analizom o tome kako Ankara ima ozbiljne aspiracije da otpočne vlastiti nuklearni program. Pominju se dva moguća izvora kada je riječ o nabavci potrebne tehnologije – Kina i Pakistan. Danas Ankara i Islamabad imaju bolje odnose nego ikada prije u historiji. Dvije zemlje imaju aktivnu saradnju na vojnom nivou”, ističe Muhasilović te dodaje da postoji tumačenje da bi Kina mogla biti drugi izvor za nabavku nuklearne tehnologije, te je pretpostavka da iz tog razloga Ankara šuti na zločine koje su kineske vlasti počinile nad Ujgurima.