AUTOR: P.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Kultura

Bosanskohercegovački glumac Nusmir Muharemović u filmu bh. rediteljice Jasmile Žbanić nominiranom za prestižnu nagradu Oskar igra vozača Besima. Pun dojmova nakon sjajnih vijesti iz Amerike, za „Avaz“ otkriva s kojim poteškoćama i izazovima se susreo u radu na liku, kao i na samom setu, te sve većem broju nagrada koji bilježi ovaj film.

Strahote genocida

–    Nominacija za Oskar i dvije nominacije za BAFTA nagradu samo su još jedna i velika potvrda o kvalitetu filma. U prilog tome ide i da su to nominacije za najbolji film i najboljeg reditelja/rediteljicu. Ovo je, svakako, dobar put za ono što svi priželjkujemo, a to je Oskar. Naravno, i ovo do sada je ogroman uspjeh. I, svakako, veoma značajno, jer je još jednom podsjetilo svjetsku javnost na užasne strahote genocida koje su se jula 1995. dogodile u Srebrenici. Nadam se da će ovaj film ostati u amanet novim generacijama kao opomena da se ovakvo zlo ne smije više nikada i nikome ponoviti, ali ni zaboraviti – kaže Muharemović.

Muharemović: Ovo je, svakako, dobar put za ono što svi priželjkujemo, a to je Oskar

Muharemović: Ovo je, svakako, dobar put za ono što svi priželjkujemo, a to je Oskar

Šta Vam je najteže bilo tokom pripremanja uloge?

–    U filmu igram Besima, vozača“ Ljekara bez granica“. Besim je momak koji je uspio preživjeti jer je imao akreditaciju UN-a, koja ga je sačuvala od odvođenja s ostalim muškarcima tog kobnog jula. Ono što je najteže liku, a samim time i meni, bilo je naći opravdanje da ne pomogne Aidi u trenutku kada ga moli da joj spasi sinove. Svakako da je opravdanje u strahu za sopstveni život, ali, s druge strane, vjerujem da je ljudima poput njega bilo veoma teško gledati sunarodnjake koji su bili odvođeni u smrt, a pritom znati da si bespomoćan.

Dobra osoba

Vaše prognoze za osvajanje Oskara?

– Film je već do sada napravio ogroman uspjeh. Ali sve je moguće. Ja se iskreno nadam da hoće. Vrijeme je da dobijemo Oskara, nismo dugo.

Koliko Vas je emotivno i privatno ova priča ponovo pomjerila?

–    Sjećam se snimanja scena u kojima kamioni dovoze ranjene u bazu, u kojima je Besim pomagao doktorima u improviziranoj bolnici. Statisti, ranjenici, bili su ljudi koji su zaista u ratu ostali bez pojedinih dijelova tijela, ruke, noge, šake. Te scene su me vratile u 1993., kada sam imao deset godina i bio u improviziranoj bolnici u posjeti ranjenom amidži. Sjećam se da sam se tada, kao desetogodišnji dječak, onesvijestio. Vjerovatno je uzrok bio miris krvi, znoja, vlage… Razmišljao sam o tome koliko trebaš izgubiti ljudskost da učiniš takva zvjerstva.

Scena iz filma „Quo vadis, Aida“

Scena iz filma „Quo vadis, Aida“

 

Prva saradnja s Jasmilom

Kako je bilo sarađivati s Jasmilom, je li to Vaša prva saradnja?

–    Ovo je bila naša prva saradnja, ali Jasmilu poznajem još od studentskih dana. Divno je raditi s uspješnim ljudima, koji su svjetski, a naši. Filmove poput ovoga ne može snimati bilo ko. Ustvari, ne može bilo ko napraviti odličan film na ovu temu. Trebaš, prije svega, biti dobra osoba, empatična i imati dobronamjerne ciljeve. Što bi rekao naš narod, moraš imati dobar nijet. Nije želja ekipe, predvođene Jasmilom, bila da izazove mržnju, želju za osvetom, da okrivljuje ili sudi. Baš naprotiv. Siguran sam da će Jasmila snimiti još mnogo velikih filmova.