O “bošnjačkoj reprezentaciji”: Ako su ljiljani prepreka za ljubav prema BiH – zabranite ih

Volim ljiljane, ali ako su oni prepreka da Milan Tegeltija i oni slični njemu počnu srcem navijati za Bosnu, spreman sam ih spaliti javno. I “Jedna si, jedina” mi je najdraža pjesma, pa kažem, evo, nikad je zapjevati neću i javno ću podržati zabranu pjevanja te pjesme ako će to Bosni i Hercegovini donijeti iskrene navijače iz Republike Srpske i zapadne Hercegovine. To što je meni nešto drago, ne znači da je ispravno. I nije u redu da na zvaničnim međunarodnim utakmicama BiH bilo ko maše ratnim zastavama Armije RBiH. I oko toga se moram složiti sa svim onim kritičarima koji su isticali da se u Kölnu pjevala “Jedna si, jedina” i da se mahalo “ljiljankama”. I sam sam u Kölnu pjevao “Jedna si, jedina” dok je u pozadini svirala himna države Bosne i Hercegovine. I, evo, javno priznajem da sam pogriješio. Ako želimo državu BiH, onda moramo voditi računa o osjećajima onih koje ta “pjesma” ili zastava ljiljanka vrijeđaju. Moramo isticati državne simbole, međunarodno priznate. Naprosto, moramo šutjeti dok na utakmici intoniraju himnu Bosne i Hercegovine koja, nažalost, nema tekst. Dakle, kritike glede himne i ratnih zastava su utemeljene. Ali nazivanje košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine “bošnjačkom reprezentacijom” je politička manipulacija onih koji, čak i kada bi svi navijači BiH prestali nositi ljiljane i pjevati ratne himne, ne bi počeli navijati za BiH.

Milica, Miljana, Nikolina, Dragana, Marica, Nikolina, Melisa, Nikolina, Irena, Matea, Anđela i Jonquel. Šta mislite čija je ovo reprezentacija? Srbije i Hrvatske sigurno nije. Ovo su imena reprezentativki BiH u košarci koje su prošle godine nastupile na Eurobasketu. Svi oni koji su u Kölnu mahali “ljiljanima” za “bošnjačku reprezentaciju” srcem su prošle godine navijali za žensku reprezentaciju BiH u kojoj nije bilo nijedne Bošnjakinje. I kada su se ove djevojke, nakon najvećeg uspjeha u istoriji, vratile u BiH, doček im je priređen u Sarajevu. U Banjoj Luci su gradske vlasti organizovale doček za Sašu Čađo, djevojku iz tog grada koja je sa Srbijom postala prvakinja Evrope u košarci. Druga Banjalučanka Milica Deura, koja je igrala za BiH, bila je tek samo “jedna žena sa balkona” i okupljeni narod nije bio uz nju. Svirao je Marš na Drini, vijorile su se srpske zastave. Nije bilo ljiljana, nije bilo zastava BiH.

”Želim da kažem. Hvala, Republiko Srpska i hvala, Srbijo”, završila je Čađo svoj govor okupljenim Banjalučanima koji su došli da pozdrave evropsku šampionku u košarci.

Milica Deura je u tim trenucima, što se mene tiče, postala svjetska šampionka. Zahvalila je svom gradu, rekla da je ponosna na Banju Luku i onda je nastavila da igra za svoju državu – Bosnu i Hercegovinu.

Profesionalni sportisti u klubovima igraju za pare i za bolje uslove. Za reprezentaciju igraju iz ljubavi. Leo Messi je sa Barcelonom i PSG-om uzeo sve. Bez sumnje, Messi najbolji argentinski igrač svih vremena, ali Diego Armando Maradona će uvijek biti najveći ikad. Razlog je samo jedan – Maradona je Argentinu doveo na krov svijeta, Leo Messi nije.

Najveći argentinski košarkaš je, bez sumnje, Manu Ginóbili. Kada se Argentina ekonomski raspadala, Manu je saigračima svojim novcem platio pripreme za Olimpijske igre 2004. Te godine su postali olimpijski prvaci.

Za reprezentaciju se igra iz ljubavi prema domovini. U ovom trenutku, od dvanaest reprezentativaca, deset je Bošnjaka. Aleksandar Lazić iz Milića je jedini Srbin. Ali on je jedan od dvanaestorice najboljih bh. košarkaša koji u ovom trenutku žele igrati za Bosnu i Hercegovinu.

Čekajući u redu za sok i pivo, u Kölnu sam jednom litvanskom navijaču rekao da u reprezentaciji Hrvatske igraju dvojica sjajnih NBA košarkaša. Obojica su, dodat ću mu, rođena u Bosni i Hercegovini. Bojan Babo Bogdanović i Ivica Zubac su “naši”.

”Ali to nije uredu”, konstatovat će Litvanac, tražeći objašnjenje zbog čega neko ko je rođen u Bosni i Hercegovini ne želi igrati za BiH, već za Hrvatsku ili Srbiju.

”Duga priča”, glasio je moj odgovor.

A priča je duga otprilike kao i moderna balkanska istorija.

Tijana Bošković je najbolja odbojkašica na svijetu. Rođena je u Trebinju, igra za Srbiju. Njena sestra Dajana Bošković je solidna odbojkašica. U Srbiji nema mjesta, pa, logično, nastupa za Bosnu i Hercegovinu koja je, u većini slučajeva, opcija samo onima koji nemaju mjesta u Srbiji ili Hrvatskoj. Igor Karačić je rođen u Mostaru. Ovaj odlični rukometaš je odlučio da nastupa za Hrvatsku. Njegov brat Ivan je dobar igrač, ali ne baš dovoljno dobar da dobije poziv reprezentacije Hrvatske. I, onda je, logično, “izabrao” Bosnu i Hercegovinu. Ivana Karačića i Dajanu Bošković bh. navijači su prihvatili isto kao sve druge reprezentativce. Nikome ko voli Bosnu i Hercegovinu ne smeta to što su za odbojkašku i rukometnu reprezentaciju igrali Dajana Bošković i Ivan Karačić. Ali boli činjenica da je kvalitetnija sestra Bošković izabrala Srbiju, a bolji brat Karačić – Hrvatsku. Desetine vrhunskih bh. sportista odlučile su da igraju za druge države. Svejedno je da li su njihovi razlozi emocije ili finansije.

Emir Sulejmanović je tri-četiri godine pauzirao u reprezentativnoj košarci da bi dobio priliku da zaigra za Bosnu i Hercegovinu. Nisu ga Finci privukli ni savršenim uslovima koje su mu nudili ili pružili u mlađim selekcijama. Presudila je ljubav prema domovini koja mu nikad ništa nije dala. A za državu se ne igra da bi nešto dobio, već da bi joj dao.

Ne može se naša istorija prepričati u pauzi između dvije četvrtine. Ne može se bilo kome, a kamoli hladnom Litvancu objasniti da predsjednik države BiH navija protiv države BiH, da (bivši) šef državnog pravosuđa navija protiv države u čije ime sudi. Ili da susjedne države svoje reprezentacije popunjavaju talentima iz Bosne i Hercegovine.