Screenshot 1 41


AUTOR:
Portal 072info

DATUM:

Tokom nedavnog jednosatnog monologa Milorada Dodika, kojem smo svjedočili na javnom servisu Republike Srpske, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine djelovao je potpuno emotivno rastrojen.
Skačući s teme na temu, uspio se u relativno kratkom vremenskom okviru dotaći svih važnijih političkih pitanja, uz mnoštvo uvreda, izljeva mržnje, površnih analiza, poluistina, viktimiziranja sebe i naroda koji predstavlja.

Narod treba da slijedi, a ne da misli

Međutim, pred kraj monologa, kad je odavno već bilo jasno da je voditeljica suvišna, Dodik je iznio zaključak, potpuno iskren, istinit i smislen, koji je objasnio suštinu cijele emisije, politike i stvarnosti koju živimo, da je politika više pitanje percepcije nego činjenica. U prevodu, percepcija naroda o istinitosti tvrdnji koje se plasiraju u javnosti važnija je od samih činjenica te je u političkom smislu značajnije šta narod vjeruje da je “istina” nego ono što se zaista desilo i dešava.

Ipak, puni sat Dodik je radio sve ono što zamjera protivnicima, oblikovanje stavova i političke svijesti građana na temelju neistina ili poluistina.

Proizvodnja istine

Stvarajući “istinu” u nadi da će politički preživjeti, Dodik je politiku opozicije definisao antisrpskom, identitet Bošnjaka sveo samo na pripadnost islamu, državu Bosnu i Hercegovinu projektom uništenja srpskog naroda, međunarodnu zajednicu konjicom koja juriša na srpske strateške ciljeve, genocid u Srebrenici špekulacijom, a sebe skoro pa “carem” Lazarom (knez Lazar Hrebljanović) koji treba spasiti Srbe od nove “turske” najezde. Stvari koje je izgovorio i na način kako je to uradio, zaista su puno gore nego što ovaj tekst može prikazat.

Stvarni motivi

Dodikovo negiranje genocida u Srebrenici prvenstveno ima za cilj ostvarenje ratnog plana odvajanja Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, kad za to dođe pravi momenat, i s tim usko u vezi, stalno održavanje svijesti srpskog naroda da djelovanje ratnog rukovodstva bosanskih Srba nije sadržavalo zločinački plan uništenja BiH, a prema svemu onome što je donošeno i izgovarano u Narodnoj skupštini paradržave Republike Srpske i samog bosanskog identiteta. Jer ako narod vjeruje da se bori za pravednu stvar, onda je važno održavat ga u stanju neznanja, a upravo odlikovanje ratnih zločinaca jeste poruka Srbima da zločina nije bilo, a ne poruka svijetu, jer većina srpskih političara posljednjih 30 godina bitku bije da sačuva u narodu lažno uvjerenje da borba srpskog naroda za državu na prostoru BiH nije imala mrlja ili makar da te mrlje nisu bile veće nego kod suprotne strane.

Također, nazivanje Bošnjaka “muslimanima” održava shvatanja da oni ne zaslužuju državu, jer u toj percepciji oni su samo vjerska skupina i njihovo povezivanje prvenstveno s islamom ima za cilj poistovjećivanje bosanskog političkog faktora s islamističkim pokretima na Bliskom istoku, što se u trenutnim svjetskim okolnostima može obilato koristiti kako trenutno tako i u buduće.

Bosna kao tamnica naroda

Ne postoji nijedna država u regionu osim Bosne i Hercegovine u kojoj Srbi nisu većinsko stanovništvo, a da uživaju veća politička prava i komociju. Skoro pa potpunu vlast na pedeset posto teritorije BiH i trećinu, a nekad i više, na nivou države, gdje nijedna odluka ne može proći a da to ne odobre predstavnici srpskog naroda. Uprkos tome, ne postoji dan u kojem Dodik ne “ispali” neistinu o potpunoj ugroženosti srpskog naroda u BiH. Sigurno je da u pojedinim dijelovima BiH postoje takve prakse, ali generalno ta priča nema smisla, makar o pitanju opstanka, održanja, moći i utjecaja srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Dodik je jedina mjera srpstva

Čini se da opozicija u Republici Srpskoj, iako se ne usudi to otvoreno artikulisati, pokazuje želju da s probosanskim strankama nađe makar minimalan zajednički politički cilj u nadi da se spriječi još jedna sigurnosna kriza u BiH, ne zbog toga što opozicija ima bilo kakvu emociju prema državi, već iz razloga što smatra da bosanskohercegovački Srbi imaju sve potrebne mehanizme da sačuvaju svoj identitet u trenutnom institucionalnom okviru i bilo kakva avantura stvaranja države u kojoj će se okupiti svi Srbi Balkana jeste rizikovanje svega onoga što trenutno imaju. Iz tog razloga Dodik bilo kakvo odstupanje od njegove politike smatra izdajom, jer srpsku politiku može definisati samo on.

Međunarodna zajednica i nacizam

Dodikovo izjednačavanje politike međunarodne zajednice s nacističkom Njemačkom samo je još jedan od trikova da uvjeri Srbe da snage koje žele opstanak BiH zapravo aktivno rade protiv Republike Srpske i Srba. Naravno, u tom kontekstu Dodik nikad neće spomenuti da nijedan prijenos nadležnosti na nivou Bosne i Hercegovine nije značio gubitak utjecaja srpskog političkog faktora na procese u BiH te da nijedna odluka na državnom nivou ne može proći, a da se srpski prestavnici ne pitaju. Također, da ne postoji nijedan jedini prijedlog, nijedne jedine svjetske sile da se Republika Srpska ugasi i stvori potpuno centralizovana država.

Politika Milorada Dodika, a koja zavisi od stalnog uvjeravanja glasačkog tijela RS-a kako je Bosna i Hercegovina tamnica srpskog naroda, zasnovana je i uslovljena percepcijom koju Dodik aktivno oblikuje. Pretpostavljamo da se Dodik vodi onom da cilj opravdava sredstvo, međutim koju cijenu ćemo svi zajedno platiti kad odluči krenuti u novu avanturu, patent njegovih prethodnika, jedan narod – jedna država? U tom trenutku će biti kasno reći “ma sve je to izborna kampanja”.