Obilježena mjesta stradanja civila u Zenici, Žepču i Doboju

Četiri lokacije zatočenja žepačkih Bošnjaka, Željezni most u Doboju na kojem je ubijeno 11 civila te Kazneno-popravni dom Zenica kao mjesto zatočenja civila i vojnika obilježeni su kao mjesto stradanja.

Grupa aktivista već pet godina radi na tome da ovakve lokacije obilježe, iskažu solidarnost sa žrtvama i ukažu na važnost primjerenog obilježavanja svih mjesta stradanja, saopćeno je iz Centra za nenasilnu akciju.

– Dugo pratim akcije obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja po cijeloj Bosni i Hercegovini i javio sam se s molbom da se dođe i u Žepče pošto ovdje niko ne pokreće akciju obilježavanja stradanja, obilježavanja logora – kaže Ekrem Nadžak, bivši logoraš koji je tokom 1993. godine u više zatočeničkih objekata u Žepču proveo četiri mjeseca.

Uz saradnju s Udruženjem logoraža Žepče aktivisti su tokom februara obilježili četiri lokacije na području Žepča koje su služile kao zatočenički objekti u vrijeme ratnih sukoba.

– U Žepču sam se zadesio igrom slučaja, došao sam sa rada iz inozemstva da obiđem roditelje, u tome je počeo sukob i nisam se mogao vratiti, u trenutku zarobljavanja imao sam status civila, nikad nisam bio vojnik. Prošao sam kroz nekoliko zatočeničkih objekata, od škole u Perkovićima, silosa… Dio logoraša, njih više stotina je iz Žepča prebačeno u logore u Hercegovinu, ali srećom ja nisam poslat – dodaje Nadžak koji kaže da je dio logoraša ubijen i da se za nekoliko tijela još uvijek traga.

Aktivisti su u Žepču obilježili objekat nekadašnjeg silosa, fiskulturnu salu osnovne škole u Žepču, zgrade osnovne škole u selu Ljubatovići i osnovne škole u mjestu Perkovići. U periodu od 26. juna 1993. do 31. marta 1994. godine ova mjesta, pod kontrolom HVO-a, su služila za zatočenje više stotina žepačkih Bošnjaka. Zatočenici su bili u prenatrpanim prostorijama, podvrgnuti nehumanim uvjetima, prisilnim premještanjima, ispitivanjima, zlostavljanju i premlaćivanjima.

Kantonalni sud u Zenici osudio je bivšeg pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Pericu Adžića na četiri godine zatvora zbog ratnog zločina nad ranjenicima i ratnim zarobljenicima u OŠ u Žepču. Vrhovni sud Federacije BiH smanjio mu je kaznu za zločine nad ranjenicima i bolesnicima počinjene 1993. u Žepču, osudivši ga na dvije godine i osam mjeseci zatvora. Iz Udruženja logoraša navode da najviše očekuju od predmeta “Žepačka grupa” koji je još uvijek u fazi istrage i bez konkretnih pomaka. Iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine potvrđeno nam je da se ovaj predmet nalazi u fazi istrage.

– Mi smo još prije pandemije krenuli intenzivnije da se raspitujemo šta je s tim predmetom, puno je godina prošlo, neki od osumnjičenih su umrli… Taj predmet je pokrenulo Kantonalno tužilaštvo u Zenici, ali je predmet potom prešao u nadležnost Tužilaštva BiH s tim da je i iz Haaga stiglo odobrenje. Mi ćemo istrajati tražeći pravdu – kaže predsjednik Udruženja logoraša Žepče Mirza Maglić.

Osim lokacija u Žepču, aktivisti su ovaj put obilježili i Kazneno-popravni dom Zenica, kao mjesto zatočenja koje je bilo u nadležnosti civilnih vlasti. Kazneno-popravni dom u Zenici je u periodu 1992.-1995. služio kao mjesto zatočenja civila i vojnika hrvatske i srpske nacionalnosti. Zatočenici su bili izloženi teškim i nehumanim uvjetima, zlostavljanju i premlaćivanju. U Zenici je u prethodnim akcijama obilježena i Muzička škola kao još jedno mjesto zatočenja.

Željezni most u Doboju je lokacija strijeljanja 13 civila bošnjačke nacionalnosti tokom jedne junske noći 1992. godine. Pripadnici Vojske RS-a i Centra službi bezbjednosti (CSB) Doboj MUPRS te paravojne formacije zarobili su i zatočili mještane Jablanice kod Maglaja u vojne hangare nekadašnje kasarne JNA u Usori kraj Doboja, odakle su ih izveli i odveli na Željezni most. Na Željeznom mostu, u prelasku preko rijeke Bosne, ubijeno je 11 civila, a dvije osobe su preživjele strijeljanje. Tokom 2007. godine u mjestu Podnovlje ekshumirano je tijelo Ibrišima Begića. Također, pronađena su tijela Asima Bašića i Almira Bajrića. U toku je istraga u Tužilaštvu BiH za stradanje civila iz mjesta Jablanica kod Maglaja, i ono je obuhvaćeno predmetom “Borislav Paravac i drugi”, koji se odnosi na događaje na području dobojske regije.

Domovi kulture, škole, sudovi, policijske stanice i druge lokacije tokom rata u BiH korištene su kao mjesta zatočenja, mučenja, nehumanog postupanja i ubistava, a nakon rata nisu obilježena na adekvatan način kao mjesta stradanja.

– Nažalost, u mnogim slučajevima, radi se o zajednici koja je u nekom mjestu danas manjinska pa im se ne dozvoljava da obilježe mjesta zatočenja, mučenja ili ubistava. Ovom aktivnošću želimo ukazati na takvu praksu koja je prisutna u cijeloj BiH, pa i regionu, želimo iskazati podršku i solidarnost sa svim žrtvama koje se godinama bore za pravo na sjećanje te pozvati lokalne vlasti da omoguće i pomognu da se ovakve lokacije obilježe – navodi članica grupe aktivista iz BiH Tamara Zrnović.

Uz podršku Centra za nenasilnu akciju aktivisti su do sada obilježili 108 neobilježenih mjesta stradanja u BiH. Popis obilježenih lokacija s podacima o počinjenim zločinima i procesuiranju odgovornih kao i mapa mjesta stradanja dostupni su na web stranici onms.nenasilje.org.

– Ako je neko bio u logoru, zna da je to patnja, neko je otpatio manje, neko više, ja sam dobro otpatio. Tako je isto i sa onim tamo, na drugoj, na trećoj strani. Bilo bi dobro da mi logoraši porazgovaramo jedni s drugima, da se izjadamo, bez obzira sa koje smo strane. Kad neko ima neku svoju bol, nemam kome da se izjadam, jedino mogu onome što osjeti isto kao i ja. Imam osjećaj da bi mi bilo lakše, da bih i ja čuo i vidio muku onog drugog, da kažem sebi da nisam sam. Volio bih da doživim i to – kaže predsjednik Udruženja logoraša iz Žepča Mirza Maglić.

Udruženje logoraša iz Žepča svake godine 31. mart obilježava kao dan raspuštanja zatočeničkih objekata. Šetnjom kroz grad i bacanjem ruža u rijeku Bosnu odaju počast ubijenim ali ujedno pozivaju i da se mjesta zatočenja obilježe.

– Nijedno mjesto nije obilježeno, ne zna se, moja djeca i unučad su u inostranstvu i hoću da kad dođu ima neki znak da je istina ono što im govorim, ono kroz šta sam ja prošao – kaže Ekrem Nadžak.