Objava srbijanskog pjesnika tjera suze na oči: Za Bosnu se ne igra zbog para, nego zbog ljudi!

Herojska pobjeda bosanskohercegovačkih fudbalera u Velsu na svoj način opjevao je i srbijanski pjesnik Stefan Simić.

Njegovu objavu na Facebooku prenosimo u cijelosti:

Odavno sam prestao da pratim fudbal, prije ću da gledam klince ispred zgrade, nego u neku utakmicu, razloga je puno.‚
Isti oni klinci…

Ali kada igra Bosna, to mogu da gledam, i kao da igraju isti oni klinci za koje sam i navijao ispred zgrade.

Isti oni poslijeratni dječaci, koji su smisao našli u lopti. Ne zato što im je to bilo nametnuto ili zbog para, nego neka sila koja ih je nosila, da ne odustaju.

27.03.2026 09:48Podijeli na:

Komentari:

0

Objava srbijanskog pjesnika tjera suze na oči: Za Bosnu se ne igra zbog para, nego zbog ljudi!

Herojska pobjeda bosanskohercegovačkih fudbalera u Velsu na svoj način opjevao je i srbijanski pjesnik Stefan Simić.

Njegovu objavu na Facebooku prenosimo u cijelosti:

Odavno sam prestao da pratim fudbal, prije ću da gledam klince ispred zgrade, nego u neku utakmicu, razloga je puno.‚
Isti oni klinci…

Ali kada igra Bosna, to mogu da gledam, i kao da igraju isti oni klinci za koje sam i navijao ispred zgrade.

Isti oni poslijeratni dječaci, koji su smisao našli u lopti. Ne zato što im je to bilo nametnuto ili zbog para, nego neka sila koja ih je nosila, da ne odustaju.

Nezastrašeni, slobodni, svoji. Možda drugog izbora nisu ni imali. Možda ih je ta igra spašavala od nacionalnih podjela, nemaštine, vječitog straha roditelja od budućnosti.

Zato danas, kada ih gledaš, vidiš da ne igraju samo za sebe i da je to jedna mnogo dublja priča.

Kojom kao da brane ono posljednje što je ljudima ostalo, a to je nada u bolje i zajedništvo. Nije ih stvorio sistem, nego život.

Više je Edin Džeko pomirio Bosance i Hercegovce nego svi političari zajedno. Ne samo njegove izjave, nego njegova borba na terenu.

Kada vidiš da i na pragu četrdesete ne odustaje, a za Bosnu se ne igra zbog para, nego zbog ljudi, negdje znaš da to ljudima vraća nadu.

Kada Bosna pobijedi, to nije sportska pobjeda, nego općeljudska, gdje se probudi jedan poseban sentiment.

Drugi kao da su zaboravili da se raduju, Bosna nije. I to nije ona nadmena radost, kao: bolji smo od nekoga.

Ne, nego dobri smo za sebe. A možemo da budemo još bolji.
Ne mogu drugačije

Ne, bit ćemo prvaci svijeta, nego postojimo u svijetu, koji kao da nas je zaboravio, a i kao da smo sami sebe zaboravili.

Momci koji danas igraju jesu djeca ovog vremena, ali nad njima kao da vihori još nešto. To je neka dublja potreba da vrate narodu mnogo šta što je izgubio.

Ne mogu drugačije, možda ni ne znaju, ali ovo je ono što mogu, gde prećutno kažu – ne odustajte, ljudi.

Ima nade. Možete vi to. Igra se do kraja. Živi se do kraja.

Potomci Safeta i Seada Sušića, Ivice Osima, Meše Baždarevića, Halilhodžića, Dušana Bajevića, Envera Marića, Blaža Sliškovića, Faruka Hadžibegića, Musemića, Fazlagića, Ferhatovića, Nikole Nikića, Meha Kodre, itd.

BiH fudbaleri su uvek imali ono nešto što drugi nisu. Imali su ponajviše Jugoslavije u sebi. Mnogi su igrali za svoje, a oni su igrali za sve, kao posljednji romantičari.

Kojima to nije bio posao, nego smisao i život. I to ‘igranje lopte’ više je bila poezija, dublji nagon za igrom, koji će da raduje ljude.

Zato su i bili takvi majstori. Čija imena u narodu i dan danas žive. Danas, kada igra Bosna, ponovo to vidiš.

Za koji dan igraju u Zenici protiv Italije koja skoro da ima više registrovanih fudbalera nego što cijela Bosna ima stanovnika.

Ali to nije važno. Kao ni šta Kalčo predstavlja u svijetu fudbala. Ostaje samo ista dječačka želja da se ode na Svjetsko prvenstvo i da se obraduje narod.

Ne da se bude prvi na svijetu, nego da ljudi budu sretni. I da imaju čemu da se nadaju. I da neki novi dječaci, dok se zvecka oružjem, umjesto iz pušaka, pucaju penale, slobodnjake, korner, I da trče i istrče iz mnogih problema.

Kao i Bosna i Hercegovina. Koja nikad nije prestala da sanja. Zato je toliko i volimo. Bez ikakve mržnje prema bilo kome, zavisti, samo iz potrebe da sve bude dobro.

To im želim. I znam da mnogi dobronamjerni ljudi žele to isto, Da ne dijelimo Sarajevo, na Sarajeva, Nego da budemo i ostanemo raja. Sa koje god strane da dolazimo, kako god da se prezivamo, u koga god Boga da vjerujemo, mi smo bili i ostali jedno, Raja”, napisao je Simić.