Od 1991. do danas: Borba za suverenitet Bosne i Hercegovine koja nikad nije prestala

Na današnji dan. 15. oktobra 1991. godine, Skupština Republike Bosne i Hercegovine donijela je Akt o reafirmaciji suverenosti RBiH, čime je u jednom od najdramatičnijih trenutaka novije bosanskohercegovačke historije jasno artikulirana namjera da se o političkoj budućnosti zemlje odlučuje u okviru njenih institucija, a ne prema interesima i planovima političkih centara moći koji su, u završnoj fazi raspada jugoslavenske federacije, nastojali nametnuti vlastite vizije njenog budućeg uređenja.

Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine predstavljao je jedan od ključnih politčko-pravnih koraka u odbrani državnog subjektiviteta u vrijeme raspada Jugoslavije, a njegova historijska poruka, bez obzira na promijenjene okolnosti, ostaje duboko povezana s današnjim izazovima pred kojima se nalazi Bosna i Hercegovina.

Odluka je donesena u okolnostima u kojima je zajednička država već bila ozbiljno narušena jednostranim potezima pojedinih republika, dok su oružani sukobi u Hrvatskoj dodatno produbljivali strah od mogućnosti da se politička kriza prelije i na teritoriju Bosne i Hercegovine, čije je unutrašnje uređenje počivalo na složenim odnosima između konstitutivnih naroda, ali i na ustavnom položaju republike kao zasebne političke i teritorijalne cjeline.

Upravo u takvom historijskom trenutku, reafirmacija suverenosti dobila je značaj koji je nadilazio uobičajeni parlamentarni akt, jer je predstavljala političku poruku da Bosna i Hercegovina ne može biti svedena na prostor o čijoj će subini odlučivati drugi, niti se njena budućnost može određivati jednostranim projektima koji zanemaruju postojeći ustavni okvir i pravo republike da samostalno odlučuje o svom državnopravnom položaju.

Podrška predstavnika SDA i HDZ-a BiH ovom aktu, uz protivljenje predstavnika SDS-a, istovremeno je razotkrila dubinu političkog razilaženja unutar BiH, pokazujući da se iza rasprava o budućnosti Jugoslavije zapravo vodila mnogo šira borba oko toga hoće li RBiH nastaviti razvijati vlastiti politički subjektivitet ili će njena teritorija postati predmet suprostavljenih nacionalnih i teritorijalnih politika.

Skupština Republike BiH nije željela biti instrument velikosrpske politike. Slovenija i Hrvatska već su nagovijestile izlazak iz SFRJ-a, pa je i BiH tragala za riješenjima kojima bi, prije svega, srpsko-hrvatski odnos u BiH-u bio reguliran. U tom kontekstu je Skupština BiH donijela odluku da se naši predstavnici povuku iz rada u saveznim institucijama, govorio je svojevremeno Miro Lazović.

Historijski značaj ovog datuma ne može se u potpunosti razumjeti ako se ovaj datum posmatra odvojeno od događaja koji su uslijedili, prije svega referenduma o nezavisnosti, pa onda i agresije na RBiH, jer su formiranje srpskih autonomnih oblasti, organiziranje plebiscita o ostanku u zajedničkoj krnjoj jugoslovenskoj državi i proglašavanje hrvatskih političko-teritorijalnih zajednica pokazali da se politička kriza sve više pretvara u sukob oko teritorijalnog integriteta i budućeg ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine.

Reafirmacija suverenosti bila je važna kao izraz političke volje da se sačuva kontinuitet BiH, iako sama po sebi nije predstavljala proglašenje nezavisnosti, niti je mogla zaustaviti procese koji su već vodili ka dubokoj institucionalnoj i sigurnosnoj krizi.

Agresija na Sloveniju je bila završena, dok je agresija na Hrvatsku bila u punom jeku, prisjećao se prije nekoliko godina za Deutsche Welle, tadašnji predsjednik HDZ-a BiH, Stjepan Kljujić.

Podsjećajući na dislociranje jedinica bivše JNA iz Slovenije i dijelova Hrvatske u BiH, Kljujić je govorio da je plan za napad na BiH tada već bio programiran: BiH je tada pretvorena u najveću kasarnu na svijetu, a Jugoslavija nije postojala. Jugoslovenska naroda armija (JNA) nije samo promijenila naziv, nego je postala i agresor. Odlučili smo se povući iz saveznih organa dok se ne riješi pitanje Jugoslavije, rekao je Kljujić.

Kada je završeno razaranje Vukovara i posljednjoj političkoj budali bilo je jasno šta je JNA i šta je Slobodan Milošević, kaže Kljujić, referišući se na to da je u BiH bilo kolebanja oko stvarnih namjera srbijanske politike.

Protivljenja suverenosti i nezavisnosti BiH od strane srbijanske politike bila su prisutna oduvijek, pa tako i danas. Različita vremena nosila su različite aktere koji su istupali u tom činu neslaganja oko prava jednog naroda, da ima svoju zemlju koja je priznata i ima historijske granice.

U vrijeme donošenja ovog Akta, taj pojedinac bio je Radovan Karadžić, tadašnji predstavnik bosanskih srba, a danas presuđeni ratni zločinac. Namjere srbijanske politike, koja je bila prisutna u to vrijeme, predstavio je sa skupštinske govornice, u maratonskoj sjednici koja je trajala satima, a riječi koje je izgovorio odzvanjaju i danas, kao eho, u ušima građana ove zemlje.

Sa skupštinske govornice Karadžić je uputio otvorenu prijetnju, riječima da put na koji se Bosna i Hercegovina odlučila krenuti vodi zemlju u pakao, a muslimanski narod u nestanak, ako dođe do rata, jer se muslimanski narod ne može odbraniti.

Brzo zatim, Karadžić je dobio jasan i direktan odgovor.

Alija Izetbegović je odmah izašao za govornicu i odlučno replicirao, poručivši javnosti da ga njegove riječi ne plaše, već objašnjavaju zašto građani BiH ne žele ostati u takvoj Jugoslaviji: Njegovo izlaganje je samo slika i objašnjenje zašto mi možda i nećemo da ostanemo u toj i takvoj Jugoslaviji, jer niko više u toj Jugoslaviji, izuzimajući srpski narod, ne želi da ostane, rekao je između ostalog Izetbegović. 

Izlaganje je zaključio jasnom porukom Radovanu Karadžiću, a ona je glasila da muslimanski narod neće nestati.

Iako se današnja Bosna i Hercegovina nalazi u bitno drugačijim međunarodnim okolnostima, kao međunarodno priznata država s utvrđenim granicama i ustavnim poretkom uspostavljenim Dejtonskim mirovnim sporazumom, političke rasprave o nadležnostima državnih institucija, autoritetu Ustavnog suda i granicama entitetskih ovlaštenja pokazuju da pitanje suvereniteta nije izgubilo svoju važnost, već se u pojedinim situacijama ponovo nameće kao jedno od ključnih pitanja funkcionisanja države.

Historijska paralela s 1991. godinom ne podrazumijeva tvrdnju da su današnje okolnosti identične onima iz vremena raspada Jugoslavije, već upozorava na činjenicu da dugotrajno osporavanje zajedničkih institucija, produbljivanje političkih podjela i odbacivanje kompromisa mogu oslabiti sposobnost države da odgovori na izazove s kojima se suočava.

Donošenje Akta o reafirmaciji suverenosti RBiH bio je izraz nastojanja da se u vremenu duboke političke krize očuva pravo zemlje da samostalno odlučuje o svojoj budućnosti, zbog čega ovaj datum i danas ima posebno mjesto u razumijevanju procesa koji su prethodili obnovi nezavisnosti i međunarodnom priznanju Bosne i Hercegovine.

Ovaj datum ne treba posmatrati isključivo kao datum iz prošlosti, već kao podsjetnik da se suverenitet ne iscrpljuje u formalnom postojanju države, nego se potvrđuje njenom sposobnošću da očuva pravni kontinuitet, zaštiti ustavni poredak i osigura da institucije djeluju u interesu svih građana.

Suverenitet BiH nije samo naslijeđe historijske borbe za državnost, već i trajna obaveza da se ta državnost štiti kroz institucije, Ustav i vladavinu prava, jer bez poštivanja pravnog poretka nema ni dugoročne političke stabilnosti, ni pravne sigurnosti, ni održive budućnosti države.